Soner Çağaptay NOVI SULTAN - ERDOGAN I KRIZA SUVREMENE TURSKE
Soner Çağaptay
NOVI SULTAN - ERDOGAN I KRIZA SUVREMENE TURSKE
S engleskog jezika prevela Branka Maričić
UVOD
Upoznajte
Recepa Tayyipa Erdoğana
U petak 15. srpnja 2016., dok sam
se vozio kući za vikend, na mobitelu mi se pojavila zastrašujuća poruka moje
pomoćnice. „Prevrat u Turskoj!“, pisalo je. „Kako?“, upitao sam se. Iako je
zemlja u XX. stoljeću doživjela nekoliko državnih udara, kao dugogodišnji
proučavatelj turske politike vjerovao sam da je ondje prošlo doba prevrata. Bio
sam u krivu. Za nepunih sat vremena obreo sam se u CNN-ovu studiju u
Washingtonu, gdje sam se pridružio Wolfu Blitzeru u njegovoj emisiji The Situation Room kako bismo raspravili
trenutačni razvoj događaja.
Wolf mi je u TV postaji prikazao snimku
rastućeg kaosa, uključujući prizore aviona Turskih zrakoplovnih snaga kako
bombardiraju Ankaru, glavni grad zemlje, i zamolio me za komentar. Ostao sam
bez riječi, na trenutak sam se smrznuo. Više od dva desetljeća s užitkom sam
analizirao Tursku i pisao o njoj, demokratskoj zemlji s većinskim muslimanskim
stanovništvom i članici NATO-a, što je već samo po sebi navodilo na pomisao da
bi nekako trebala biti izuzeta iz relativnog nereda na Bliskom istoku. Ali te
večeri, dok sam gledao snimke turske vojske kako bombardira vlastitu
prijestolnicu – Ankara je posljednji put doživjela vojni napad 1402. kad su
kroz nju protutnjale Timurove postrojbe – promijenio sam mišljenje. I te noći prvi
put nisam uživao proučavajući Tursku. U 2 sata ujutro potišteno sam sjeo da
napišem uvodnik za Washington Post.[1]
Iako je urota protiv predsjednika Recepa
Tayyipa Erdoğana i vlade Stranke pravde i razvoja (AKP), na sreću, hitro
ugušena, moji nazori o turskoj politici ostali su nepromijenjeni – Turska je u
nevolji, vrlo velikoj nevolji. Zemlja je rascijepljena između pristalica i
protivnika predsjednika koji je od 2002. zaredom pobjeđivao na izborima s
desničarsko-populističkim programom. Svojim antielitizmom, nacionalizmom i
konzervativizmom Erdoğan je arhetip političara slične orijentacije diljem
svijeta. Demonizirao je i uništio glasačko tijelo koje mu nije bilo sklono i
tom je strategijom dramatično pogoršao polarizaciju u Turskoj, koja je sada
oštro podijeljena u tabore za njega i protiv njega. Prvi, konzervativna turska
nacionalistička desničarska koalicija, vjeruje da je zemlja raj; drugi,
razjedinjena skupina ljevičara, sekularista, liberala i Kurda, misli da je
pakao.
Još je gore to što terorističke
organizacije poput ekstremističke Kurdistanske radničke stranke (PKK) i
džihadističke Islamske države Iraka i Sirije (ISIS) iskorištavaju taj rascjep u
Turskoj i povećavaju krvoproliće. Od ljeta 2015. do kraja 2016. Turska je
pretrpjela čak 33 velika ISIS-ova i PKK-ova teroristička napada, u kojima je
ubijeno gotovo 550 osoba. Svaki put kad napadne PKK, Erdoğanov se blok obruši
na oporbu, kao što se dogodilo 17. prosinca 2016. – poslije PKK-ova
terorističkog napada u kojem su ubijena četrnaestorica turskih vojnika koji
nisu bili na dužnosti, kad je provladina rulja izbombardirala ogranke
prokurdske Narodne demokratske stranke (HDP-a). A napadne li ISIS, oporbeni
blok okrivi Erdoğana i vladu zato što ih ne štiti pa je tako 31. prosinca ISIS
naciljao novogodišnju proslavu u istanbulskom noćnom klubu i poubijao 39 osoba,
a poslije napada je sekularna Turska smjesta okrivila vladu i provladine medije
za raspirivanje mržnje, primjerice, tvrdnjama da novogodišnje proslave spadaju
u „druge kulture i svjetove.“[2]
Kako bi stvari bile gore, međunarodni protagonisti iz Assadova režima u Damasku
koji je Ankara pokušala zbaciti tijekom građanskog rata u Siriji, te Rusija i
Iran koji ga podupiru, jedva čekaju da Erdoğan padne i da Turska potone u kaos.
Ukratko,
Turska je u krizi. Hoće li se pod takvim pritiskom raspasti? Doista bi mogla i
dogodi li se to, nastat će prava katastrofa. Turska zemljopisno i ideološki
zauzima ključan položaj između Europe, Bliskog istoka i središnje Azije. Ona je
najstarija demokracija i najveće gospodarstvo između Italije i Indije i njezin
bi slom izazvao puno veći kaos od onoga koji trenutačno vlada u Siriji i Iraku.
Može li Turska izbjeći takvu nesretnu
budućnost? Svaki odgovor na to je nemoguć bez potpunog razumijevanja Erdoğanova
uspona i političkih težnja. Turski predsjednik je među najutjecajnijim
državnicima našeg vremena. On i stranka koju vodi – isprva de iure, trenutačno de facto
– pobijedili su u razdoblju od 2002. do 2017. na sedam parlamentarnih izbora,
na trima nacionalnima lokalnim izborima, jednim predsjedničkim te na dva
referenduma. Razumijevanje Erdoğana iziskuje analizu njegova odrastanja kao
pobožna mladića u sekularnoj Turskoj, maltretiranja koje je doživio od
pozapadnjačenih elita i uspona na vlast kroz sve snažniji pokret čiju je
personifikaciju predstavljao – političkog islama. Od samog ulaska 1990-ih u
nacionalnu politiku Erdoğan se predstavlja siromahom iz bijedne četvrti. Poput
prijašnjih turskih populističkih vođa, primjerice Süleymana Demirela i Bülenta
Ecevita, Erdoğanov politički identitet uvijek se temeljio na tvrdnji da
predstavlja glas obična čovjeka i da zastupa njegove interese protiv elite.
Erdoğan je zagrizao u tursku politiku
1970-ih u islamističkoj Stranci nacionalnog spasa (MSP) i njezinoj školi
Nacionalna straža, duboko konzervativnom, protuzapadnjačkom i krajnje
protusekularnom pokretu. Poslije, 1990-ih, počeo se uspinjati kroz hijerarhiju
MSP-ove sljednice, Stranke boljitka. Potom je uporabio vlastitu političku
stranku AKP (ulaštenu inačicu RP-a osnovanu 2001. uz pomoć RP-ova vođe i
kasnijeg turskog predsjednika Abdullaha Güla) kako bi postao najmoćnija osoba u
zemlji. Rođen 1954. u radničkoj obitelji iz borbene istanbulske četvrti,
Erdoğan je proizvod najvećega turskoga grada i trgovinske prijestolnice.
Poslovan je, pragmatičan i u potrazi za globalnim priznanjem, ali, kao
islamistički političar, također krajnje netrpeljiv prema sekularnim elitama
koje su dominirale gradom u XX. stoljeću. Osvojio je bivšu osmansku metropolu
uspješno služeći mandat kao njezin gradonačelnik od 1994. do 1998. prije nego
što se bacio na osvajanje cijele Turske. Njegov je AKP ušao u turski parlament
kao najveća stranka u studenom 2002.
Primjedbe
Objavi komentar