Jessie Burton MUZA

Jessie Burton
MUZA
S engleskog preveo Dražen Čulić

1.
Ne prođemo svi onako kako zaslužujemo. Mnogi trenutci koji mijenjaju život – na primjer, razgovor s neznancem na brodu – ovise o čistoj sreći. Pa ipak, nitko vam neće napisati pismo ili se baš vama povjeriti bez dobrog razloga. Ona me tome naučila: ako želiš sreću, na nju moraš biti spreman. Moraš odigrati svoju ulogu.
Kada je došao moj dan, bilo je tako vruće da su mi se pod pazusima stvorili polumjeseci na bluzi koju nosimo svi koji radimo u toj trgovini cipelama. “Bilo koji broj”, rekla je žena brišući se maramicom. Ramena su me boljela, vrhovi prstiju su mi se gulili. Buljila sam u nju: znoj je njezinoj blijedoj kosi dao boju mokrog miša. Londonska vrućina; nikad nema kamo otići. Nisam to znala, ali ta je žena bila posljednji kupac kojeg ću ikad poslužiti.
“Izvolite?”
“Upravo sam rekla”, uzdahnula je žena. “Bilo koji broj.”
Bližilo se vrijeme zatvaranja, što je značilo kako će sve ostatke stare kože – mi smo ih zvali džem – trebati usisati iz tepiha. Cynth je uvijek govorila kako bismo od tih otpadaka mogli načiniti cijelo stopalo, neko čudovište koje bi samo od sebe zaplesalo. Ona je voljela raditi u trgovini Dolcis Shoes, i preko nje sam se zaposlila – ali već nakon prvog sata naše smjene, ja sam čeznula za hladnoćom svoje sobe, za svojim jeftinim bilježnicama i olovkom koja me čeka pored uskog kreveta. “Curo, razvedri se malo”, šaptala bi Cynth. “Ne radiš preko puta, u pogrebnom poduzeću.”
Odmaknula sam se prema skladištu sa zalihama, mjestu na koje bih često bježala, sada već imuna na težak miris gumenih potplata. Pomislila sam kako bih se mogla zavući unutra i nijemo vrištati u zid od kutija.
“Čekajte! Ej, čekajte!” vikala je žena za mnom. Kada je bila sigurna da je gledam, sagnula se i skinula svoju pohabanu lakiranu cipelu i pokazala stopalo bez prstiju. Bez ijednog prsta. Glatki batrljak nevino je ležao na izblijedjelom sagu kao komad mesa.
“Vidite”, rekla je poraženim glasom skidajući drugu cipelu s noge u istom stanju. “Jednostavno… naguram papir unutra, pa nije važno koji ćete mi broj donijeti.”
Bio je to prizor koji nisam zaboravila; Engleskinja koja mi pokazuje svoja stopala bez prstiju. Tada mi se možda malo gadila. Uvijek govorimo kako mladi nisu navikli na ružnoću, nismo naučili skriti šok. Ja nisam bila tako mlada, zaista; dvadeset šest. Ne znam što sam u tom trenutku učinila, ali sjećam se kako sam na putu prema stanu koji smo dijelile u Clapham Commonu sve ispričala Cynth koja je zinula od užasa i oduševljenja pri pomisli na te noge bez prstiju. “Baba Batrljača!” vikala je. “Evo nje, tebi dolazi, Delly!” Onda je dodala, optimistično i pragmatično: “Barem može nosit broj koji oće.”
Možda je ta žena bila vještica koja mi je došla objaviti promjenu u životu. Ne vjerujem da je bilo tako; to rade neke druge žene. Ali njezina prisutnost djelovala je kao sablastan kraj jednog poglavlja mog života. Je li u meni vidjela ranjivost sličnu svojoj? Stojimo li ona i ja na istome mjestu, na kojem možemo samo ispuniti prazninu papirom? Ne znam. Ostaje vrlo mala mogućnost da je sve što je željela bio novi par cipela. Pa ipak o njoj uvijek razmišljam kao o nekome iz bajke jer to je bio dan u kojem se sve promijenilo.
Zadnjih pet godina nakon što sam doplovila iz Port-of-Spaina javljala sam se na mnoge poslove, bez uspjeha. Kada je vlak iz Southamptona ulazio na postaju Waterloo, Cynth je od kućnih dimnjaka mislila da su tvornički, koji obećavaju mnoge poslove. Ispostavilo se da se to obećanje neće lako ispuniti. Često sam maštala o odlasku iz Dolcisa, a jednom sam se javila u najveće novine u zemlji na natječaj za poslužiteljicu čaja. Tamo kod kuće, uz svoje obrazovanje i samopoštovanje, ne bih ni pomislila raditi takvo što, ali Cynth je rekla: “Žaba s jednim okom i tri noge mogla bi radit taj posao, a isto ga nisu dali tebi, Odelle.”
Cynth, s kojom sam zajedno bila u školi i otputovala u Englesku, postala je zaluđena dvjema stvarima: cipelama i svojim zaručnikom Samuelom kojeg je upoznala u našoj mjesnoj crkvi u Ulici Clapham High (ispostavilo se da je Sam bio pravi zgoditak, s obzirom na to da su se na tome mjestu obično okupljale samo stare tetkice i razgovarale o dobrim starim vremenima). Nakon što ga je našla, Cynth je postala zadovoljnija od mene, što je moglo stvarati napetost među nama. Ja bih često govorila kako više ne mogu trpjeti, jer nisam kao ona, a Cynth bi rekla: “Zato jer sam ja ovca, a ti si ko pametna?”
Nazivala sam mnoge brojeve iz oglasa u kojima je pisalo da iskustvo nije važno, i svi su zvučali tako ljubazno – ali kada bih se pojavila, gle čuda!, baš je svaki posao bio već zauzet. Zovite to glupim, ili mojom naslijeđenom željom za pravdom, ali nastavila sam se javljati. Zadnji put bilo je to za najbolji posao na koji sam do sada naišla, tipkačice u Umjetničkom institutu u Skeltonu, zgradi sa stupovima i natkrivenim trijemom. Jednom sam je čak i posjetila, one subote u mjesecu kada sam slobodna. Dan sam provela lutajući izložbenim prostorijama, od Gainsborougha do Chagalla, preko akvarela Williama Blakea. U vlaku, na povratku kući, jedna se djevojčica zabuljila u mene kao da sam ja slika. Njezini ispruženi prstići dotaknuli su mi ušnu školjku, a onda je zapitala majku: “Može li se to oprati?” Majka je nije ukorila: činilo se kao da od prokletog uha očekuje odgovor.
Nisam se probila pored tolikih mladića kako bih kao najbolja u klasi dobila diplomu Sveučilišta West Indies nizašto. Nisam nizašto izdržala da me djeca štipaju u vlaku. U domovini mi je sam Britanski konzulat dodijelio prvu nagradu za studente Commonwealtha za moju pjesmu Karipski crveni ljiljan. Žao mi je, Cynth, ali ja neću do kraja života obuvati znojne Pepeljuge. Naravno, bilo je suza, uglavnom isplakanih na mojem uleknutom jastuku. U meni je kuhala želja. Sramila sam je se, a ipak me ona određivala. Željela sam raditi nešto važnije, a pet sam godina čekala. U međuvremenu sam pisala osvetničke pjesme o engleskom vremenu i lagala majci da je London raj.

Kada smo Cynth i ja stigle kući, na otiraču je bilo pismo. Zbacila sam cipele i nepomično stajala na hodniku. Na žigu je pisalo London W. 1, centar svijeta. Viktorijanske pločice pod mojim bosim nogama bile su hladne; savijala sam prste nad njihovom smeđom i plavom površinom. Gurnula sam prst pod preklop omotnice i podignula ga kao otpali list. Na zaglavlju je pisalo Institut Skelton.
“Onda?” rekla je Cynth.
Nisam odgovorila, samo sam zabila nokat u reljefni cvjetni uzorak zidnih tapeta našeg stanodavca i zapanjeno čitala do kraja.

Institut Skelton
Trg Skelton
London, W. 1

16. lipnja 1967.

Draga gospođice Bastien,
hvala što ste nam poslali svoju molbu za posao i životopis.
Sve čemu se bilo tko može nadati jest biti uspješan u bilo kakvim uvjetima koje nam život pruži. Vi ste očito mlada žena velikih sposobnosti, oboružana znanjem. Zbog toga mi je izuzetno zadovoljstvo pozvati Vas na tjedan dana probnog rada na mjestu tipkačice.
Mnogo toga treba naučiti, većinu toga samostalno. Ako Vam ponuđeno odgovara, molim Vas da mi pisanim putem javite svoj pristanak, pa ćemo krenuti dalje. Početna je plaća 10 funta tjedno.
Srdačan pozdrav
Marjorie Quick

Deset funta tjedno. U Dolcisu sam dobivala samo šest. Četiri funte bit će golema razlika, ali nije bila riječ o novcu. Bila je riječ o prvom koraku prema onome što su me naučili da su važne stvari – kultura, povijest, umjetnost. Potpis je bio debelo ispisan crnilom, a M i Q bili su ekstravagantni, skoro talijanski razmetljivi. Pismo je blago mirisalo na čudan parfem. Bilo je pomalo zgužvano, kao da ga je Marjorie Quick nekoliko dana držala u torbici prije nego što je odlučila ubaciti ga u sandučić.
Zbogom, prodavaonico cipela, zbogom, tlako. “Dobila sam”, šapnula sam prijateljici. “Žele me. Bome sam dobila.”
Cynth je vrisnula i zagrlila me. “To!”
Ispustila sam jecaj. “Uspjela si. Ti si uspjela”, nastavila je ona, a ja sam udisala njezin vrat, svjež kao zrak nakon groma u Port-of-Spainu. Uzela je pismo i rekla: “Kakvo je to ime, Marjorie Quick?”
Bila sam previše sretna da bih odgovorila. Ukopaj nokte u taj zid, Odelle Bastien; potrgaj to papirnato cvijeće. Ali, znajući što se sve dogodilo i u kolike me nevolje uvalilo, pitam se bih li to ponovila. Bih li se pojavila u osam i dvadeset pet minuta, u ponedjeljak, 3. lipnja 1967. godine, namještajući svoj novi šešir i migoljeći prstima u cipelama iz Dolcisa, na poslu od deset funta tjedno, u Skeltonu, pred ženom po imenu Marjorie Quick?
Da, bih. Jer ja sam bila Odelle, a Quick je bila Quick. A misliti da postoji neki drugi put bilo bi glupo.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ivana Petrušić: 40 dana, Vodič do mentalnog, tjelesnog i duševnog blagostanja

Tisja Kljaković Braić: U MALU JE UŠA ĐAVA

Anna Todd: POSLIJE SVEGA: PAD