Jojo Moyes: NAKON TEBE

Jojo Moyes

NAKON TEBE

s engleskog prevela Mihaela Velina

Prvo poglavlje

Krupni muškarac pri dnu šanka znoji se. Glavu je pognuo nisko nad čašu s dvostrukim viskijem, ali svakih nekoliko minuta podiže pogled prema vratima iza sebe. Tanak sloj znoja sjaji se pod LED-svjetlima. Ispusti dugačak, drhtav dah prerušen u uzdah pa se opet okrene prema svome piću.

“Hej. Oprostite?”

Podignem pogled s čaša koje laštim.

“Mogu li dobiti još jedno isto?”

Želim mu reći da to nije dobra zamisao, da neće pomoći, a možda čak i bude ona kap koja će preliti čašu. Ali tip je punoljetan, još je četvrt sata ostalo do zatvaranja, a prema pravilima tvrtke nema razloga da mu odbijem poslužiti piće, pa mu priđem, podignem čašu i provjerim je li dovoljno čista. On klimne prema boci. “Dupli”, kaže i povuče mesnatim dlanom preko vlažna lica.

“Sedam funti i dvadeset penija, molim.”

Utorak je navečer, četvrt do jedanaest, i aerodromski ‘irski’ pub Četverolisna djetelina – irski koliko i Mahatma Gandhi – polako se stišava. Zatvara se deset minuta nakon uzlijetanja posljednjeg zrakoplova; trenutačno smo ovdje samo ja, napet momak s prijenosnim računalom, uskokodakane žene za stolom broj dva i muškarac nad dvostrukim viskijem, koji čeka SC107 za Stockholm ili DB224 za München, a ovaj drugi kasni četrdeset minuta.

U smjeni sam od podneva jer Carly boli želudac pa je otišla kući. Nije mi problem. Nikad mi nije problem ostati dulje. Tiho pjevušeći uz Keltske frule Smaragdnog otoka, CD III, priđem stolu i pokupim prazne čaše ispred dviju žena zadubljenih u snimku na mobitelu. Smiju se smijehom pripitih.

“Moja unučica. Stara pet dana”, kaže plavuša dok se naginjem preko stola po njezinu čašu.

“Divna je.” Smiješim se. Sve mi bebe izgledaju kao peciva s grožđicama.

“Živi u Švedskoj. Nikad nisam bila tamo. Ali moram otići vidjeti svoje prvo unuče, ne?”

“Pijemo njoj u zdravlje.” Opet prasnu u smijeh. “Hoćete nazdraviti s nama? No, predahnite na pet minuta. Ionako nećemo stići dovršiti bocu.”

“Ajoj! Evo, zovu nas. Hajde, Dor.” Potaknute porukom na zaslonu brzo prikupljaju svoje stvari i možda samo ja zamjećujem laganu nestabilnost na nogama dok kreću prema sigurnosnoj provjeri. Spustim njihove čaše na šank i pogledom tražim što još treba oprati.

“Znači, nikad ne dođete u napast?” Sitnija od njih dviju vratila se po šal.

“Oprostite?”

“Da na kraju smjene samo nastavite ravno i uskočite u prvi avion. Ja bih.” Opet se nasmije. “Svaki božji dan.”

Nasmiješim se profesionalno bezličnim osmijehom koji može značiti bilo što pa se okrenem natrag prema šanku.

Oko mene aerodromske se trgovine zatvaraju, metalne rešetke štropoću spuštajući se ispred preskupih torbica i čokolada Toblerone, darova koji se kupuju u zadnji čas. Znakovi se treperavo gase na izlazima tri, pet i jedanaest; posljednji današnji putnici vinuli su se u noćno nebo, s kojega namiguju signalna svjetla zrakoplova. Kongoška čistačica Violet gura kolica prema meni lagano se ljuljajući u hodu, a gumeni joj potplati škripe po sjajnom mramoleumu. “Večer, draga.”

“Večer, Violet.”

“Ne bi trebala biti ovdje tako kasno, dušo. Trebala bi biti doma sa svojim najdražima.”

Svake večeri kaže mi isto. “Neću još dugo.” I ja svake večeri dajem isti taj odgovor. Zadovoljna, klimne pa nastavi svojim putom.

Napeti Prijenosnik i Znojni Viski već su otišli. Završim sa slaganjem čaša i napravim obračun dvaput provjeravajući odgovara li iznos onomu u kasi. Zapišem sve u knjigu, provjerim crpke, zabilježim što sve treba naručiti. Tek tad zamijetim da je kaput krupnoga znojavca još prebačen preko barskog stolca. Priđem mu i pogledam gore u zaslon. Let za München tek ukrcava, stigla bih mu odnijeti kaput kad bih htjela. Pogledam još jednom pa polako krenem prema muškom WC-u.

“Halo? Ima li koga unutra?”

Začuje se jedva istisnut glas s blagim prizvukom histerije. Gurnem vrata.

Znojni Viski sagnut je nisko nad umivaonicima, pljuska lice hladnom vodom. Blijed je kao kreda. “Jesu li prozvali moj let?”

“Upravo sad. Vjerojatno imate još nekoliko minuta.” Okrenem se da ću poći, ali nešto me zaustavi. Čovjek zuri u mene, a oči su mu dvije napete lokvice tjeskobe. “Ne mogu ja to.” Dohvati papirnati ručnik i potapka njime po licu. “Ne mogu se ukrcati u avion.”

Čekam.

“Trebao bih odletjeti na sastanak s novim šefom, a ne mogu. Nisam mu imao hrabrosti reći da se bojim letenja.” Vrti glavom. “Ne da se bojim, nego me sama pomisao na to užasava.”

Pustim da se vrata zatvore za mnom. “Kakav vam je taj novi posao?”

On trepne. “Uh… autodijelovi. Ja sam novi viši područni voditelj, zagrada Odjel rezervnih dijelova zatvori zagradu, za Hunt Motors.”

“Zvuči kao važan posao”, kažem. “Imate… zagradu… u nazivu.”

“Već dugo radim.” Proguta s mukom. “I baš zato ne želim umrijeti u plamenoj kugli. Stvarno ne želim umrijeti u letećoj buktinji.”

U iskušenju sam da istaknem kako to zapravo ne bi bila leteća buktinja, nego plamena kugla u brzu padu, ali čini mi se da to baš i ne bi bilo od pomoći. Opet si isplahne lice hladnom vodom, a ja mu pružim papirnati ručnik.

“Hvala.” Drhtavo izdahne i uspravi se pokušavajući se pribrati. “Kladim se da nikad prije niste vidjeli odrasla čovjeka koji se ponaša kao idiot, ha?”

“Otprilike četiri puta na dan.”

Sitne mu se oči rašire.

“Otprilike četiri puta na dan moram ispecati nekoga iz muškog WC-a. Obično zbog straha od letenja.”

Trepne gledajući me.

“Ali, znate, kao što svima kažem, dosad se nije srušio nijedan avion koji je poletio s ovog aerodroma.”

Vrat u ovratniku košulje naglo mu se trzne prema natrag. “Stvarno?”

“Nijedan.”

“Nije bilo… čak ni kakve male nesreće na pisti?”

Slegnem ramenima. “Zapravo je ovdje prilično dosadno. Ljudi odlete, odu kamo već trebaju, vrate se nekoliko dana poslije.” Naslonim se na vrata da ostanu otvorena. Navečer toaleti ne mirišu bajno. “Uostalom, mislim da ima mnogo gorih stvari koje se čovjeku mogu dogoditi.”

“Pa… Pretpostavljam da ima.” Razmisli o tome pa me postrance pogleda. “Četiri na dan, ha?”

“Ponekad i više. Oprostite, ali sad se zaista moram vratiti do šanka. Nije dobro da me prečesto vide kako izlazim iz muškog WC-a.”

On se nasmiješi i na trenutak vidim kakav bi mogao biti u drugim situacijama. Prirodno gorljiv čovjek. Vedar. Muškarac na vrhuncu karijere u poslu proizvodnje rezervnih automobilskih dijelova. “Čini mi se da čujem objavu za vaš let.”

“Mislite da ću biti dobro?”

“Bit ćete dobro. To je vrlo sigurna zrakoplovna kompanija. A cijela će stvar trajati samo dva sata. Gledajte, SK491 sletio je prije pet minuta. Kad budete išli prema svom izlazu, vidjet ćete stjuarde i stjuardese na putu kućama. Vidjet ćete da veselo razgovaraju i smiju se. Njima je letenje otprilike kao vama vožnja busom. Neki od njih lete tri, četiri puta na dan. A nisu glupi. Da nije sigurno, ne bi to radili, zar ne?”

“Kao vožnja busom”, ponovi on.

“Ali vjerojatno mnogo sigurnije.”

“Pa, to je istina.” Podigne obrve. “Na cesti je mnogo budala.”

Klimnem.

On poravna kravatu. “A to je stvarno velik posao.”

“Šteta bi bilo da ga propustite zbog takve sitnice. Čim se priviknete na to da ste u zraku, bit ćete dobro.”

“Možda i hoću. Hvala vam…”

“Louisa”, kažem.

“Hvala vam, Louisa. Vrlo ste ljubazni.” Upitno me pogleda. “Pretpostavljam… ovaj… da ne biste nekom prilikom otišli sa mnom na piće?”

“Mislim da čujem posljednji poziv za vaš let, gospodine”, kažem i širom otvorim vrata da može izići.

On klimne da prikrije nelagodu pa stane naglašeno prepipavati džepove. “Da. Svakako. Pa… idem onda.”

“Uživajte u onim zagradama.”

Dvije minute nakon njegova odlaska otkrijem da je povratio po cijelom odjeljku broj tri.

Kući stignem u 1.15 i dočeka me stan utonuo u tišinu. Presvučem se u donji dio pidžame i majicu s kapuljačom pa otvorim hladnjak, izvadim bocu bijeloga i natočim si čašu. Usta mi se stisnu koliko je kiselo. Pogledam etiketu i shvatim da sam bocu vjerojatno otvorila sinoć i zaboravila je začepiti, ali zaključim da ne valja previše razmišljati o takvim stvarima. Spustim se u naslonjač s vinom u ruci.

Na dasci iznad kamina stoje dvije čestitke. Jednom mi roditelji čestitaju rođendan. Majčino “sve najbolje” boli kao ubod nožem. Drugu je poslala sestra, zajedno s prijedlogom da ona i Thom dođu za vikend. Ta je druga od prije šest mjeseci. Dvije poruke na mobitelu, jedna od zubara. Druga ne.

Bok, Louisa. Ovdje Jared. Upoznali smo se u Prljavoj patki. Pa, dobro smo se... zabavili [nelagodan, prigušen smijeh]. Bilo je… znaš… uživao sam. Pomislio sam da bismo to možda mogli ponoviti? Imaš moj broj…

Ispraznivši bocu, pomislim da bih mogla kupiti još jednu, ali ne ide mi se opet van. Ne želim da se Samir iz non-stop dućana opet našali na račun beskrajna niza boca Pinot Grigija. Ni s kim ne želim razgovarati. Odjednom sam umorna do kostiju, ali to je ona zujava iscrpljenost koja mi govori da neću moći spavati čak ni ako odem u krevet. Nakratko se prisjetim Jareda i pomislim da je imao nokte neobična oblika. Smetaju li mi neobični nokti? Zurim u gole zidove u dnevnoj sobi i iznenada shvatim da mi treba zraka. Zaista mi treba zraka. Otvorim prozor u hodniku i nesigurnim se nogama popnem požarnim stubama do krova.

Kad sam prije devet mjeseci prvi put bila ovdje gore, tip iz agencije za promet nekretninama pokazivao mi je kako je prošli stanar na krovu uredio malen vrt, postavio nekoliko metalnih posuda za biljke, čak i klupicu. “Naravno, nije službeno vaš,” rekao je, “ali jedino vi imate izravan pristup vrtu iz svog stana. Mislim da je baš lijep. Mogli biste ovdje održavati zabave.” Gledala sam ga tupo, pitajući se izgledam li kao osoba koja priređuje zabave.

Biljke su već odavno uvenule i osušile se. Očito nisam osoba koja se zna brinuti o nečemu. Sad stojim na krovu i gledam dolje u londonsku tamu i svjetla koja mi iz nje namiguju. Oko mene živi, diše, jede, svađa se milijun ljudi. Milijun života potpuno odvojenih od moga. Neobična je to vrsta mira.

Ulična rasvjeta svjetluca, a kroz filtar noćnoga zraka do mene dopiru zvukovi grada, motori automobila, zalupljena vrata. Nekoliko kilometara južnije udaljen potmuo zvuk policijskog helikoptera čiji svjetlosni snop reže tamu u potrazi za nekim odbjeglim nitkovom u obližnjem parku. Negdje u daljini sirena. Uvijek sirena. “Neće vam trebati dugo da se počnete osjećati kao kod kuće”, rekao je tip iz agencije. Zamalo sam se nasmijala. Grad mi je jednako stran kao što je uvijek bio. Doduše, ovih to dana vrijedi i za sva druga mjesta.

Nakratko oklijevam pa zakoračim na parapet raširenih ruku, kao pripit hodač po žici. Nogu pred nogu, odmičem niz beton, a povjetarac mi diže dlačice na raširenim rukama. Kad sam se doselila ovamo, kad me sve to najjače zdrmalo, ponekad bih samu sebe izazivala da se usudim hodati od jednog do drugog kraja bloka zgrada. Došavši do drugoga kraja, nasmijala bih se u noć. Vidiš? Ovdje sam – živim – na samome rubu. Radim što si mi rekao!

Nekako mi je to postalo tajna navika: ja, obrisi grada, utjeha mraka, anonimnost i spoznaja da ovdje gore nitko ne zna tko sam. Podignem glavu, osjećam noćni povjetarac, čujem smijeh odozdo, prigušen zvuk razbijanja boce, promet koji vijuga prema gradu i beskrajnu rijeku crvenih stražnjih svjetala, kao automobilski krvotok. Samo su sati između tri i pet ujutro relativno spokojni i mirni: pijanci su pozaspali, kuhari u restoranima svukli su kute i pregače, pubovi zabarikadirali vrata. Tišinu tih sati samo povremeno prekinu noćni kamioni, otvaranje židovske pekarnice malo niže u ulici, meki udarci snopova novina isporučenih pred trgovine. Poznajem i te najsuptilnije pokrete grada jer više ne spavam.

Negdje dolje ispod mene u Bijelom konju i nakon zatvaranja piju odabrani gosti – hipsteri i stanovnici East-Enda, neki se par svađa na ulici, a u glavnoj gradskoj bolnici krpaju i sastavljaju bolesne i ozlijeđene, i one koji su nekako ipak uspjeli pregurati dan. Ovdje gore postoji samo zrak, mrak, a negdje iznad i FedExov teretni let s Heathrowa za Beijing i bezbroj putnika poput gospodina Škotskog Viskija na putu na neko novo mjesto.

“Osamnaest mjeseci. Punih osamnaest mjeseci. Kad će napokon biti dovoljno?” kažem u mrak. I evo ga – osjećam kako u meni opet vri i kipi taj neočekivani bijes. Napravim još dva koraka pogledavajući u stopala. “Jer ovo nije život. Ovo nije ništa.”

Dva koraka. Još dva. Večeras idem samo do ugla.

“Nisi mi dao vražji novi život, zar ne? Zapravo nisi. Samo si razbio moj stari život. Smrskao ga u komadiće. Što da učinim s tim što je ostalo? Kad ću napokon osjećati…” Raširim ruke osjećajući hladan noćni zrak na koži i shvatim da opet plačem. “Jebi se, Wille”, šapnem. “Jebi se jer si me ostavio.”

Bol se u meni nadima i valja kao iznenadna plima, snažna, preplavljujuća. I baš kad osjetim da polako tonem u nju, iz sjene začujem glas: “Mislim da ne bi smjela stajati tu gore.”

Napola se okrenem i nakratko ugledam sitno, blijedo lice na požarnim stubama i široko otvorene tamne oči. U šoku stopalo mi se posklizne na parapetu i težina mi je iznenada na krivoj strani. Srce mi potone, trenutak prije nego što i tijelo krene u istom smjeru. A zatim, kao u noćnoj mori, više nemam težinu u bezdanu noćnoga zraka, noge mi lamataju iznad glave i začujem krik koji bi mogao biti moj…

Krc

A onda se sve zacrni.