Jennifer Niven: SVA RADOSNA MJESTA
U
vrijeme ručka frajer Finch već mi se uvukao pod kožu. Ako ništa drugo, čini se
da se jako sviđa curama. Čak me i neka slatka cura iz nižih razreda zaustavi na
hodniku i pita trebam li pomoć da pronađem put do učionice. Mora da je prvašica
jer bjelodano pojma nema tko sam. Kad me upitala jesam li iz Londona, u odgovor
sam ubacio nekoliko britanskih izraza i to, po mom mišljenju, prilično
uvjerljivim naglaskom. Naizmjence se hihotala i zabacivala kosu vodeći me prema
kantini.
Budući
da naša srednja škola ima oko dvije tisuće učenika, podijeljeni smo u tri grupe
od kojih svaka ruča u različito vrijeme. Danas Brenda markira sa sata da može
ručati sa mnom i Charliejem, a kad ih ugledam, pozdravim ih s cheerio i 'ello, mates, a nabacim i nekoliko britanskih izraza. Bren zbunjeno
zatrepće, a zatim trepćući pogleda Charlieja. – Samo mi nemoj reći da će se od
sada praviti Englez. – On slegne ramenima i nastavi jesti.
Ostatak
jednosatne stanke za ručak provedem pričajući im o svojim najdražim mjestima u
rodnome gradu – Honest Jon'su, Rough Trade Eastu i Out on the Flooru, dućanima
gdje se mogu kupiti najbolje ploče. Pričam im o svojoj curi, opakoj, ali seksi
Irkinji, Fioni, i o moja dva najbolja buraza, Tamu i Natzu. Kad je ručak bio
pri kraju, već sam stvorio svemir koji si mogu predočiti do najsitnije
pojedinosti – posteri Sex Pistolsa i Joy Divisiona na zidu moje sobe, pljuge
koje motam na prozoru stana u kojem stanujem s Fionom, noći koje provodim
svirajući u Hope and Anchoru i Halfmoonu, dane posvećene snimanju albuma u Studiju
Abbey Road. Kad se oglasi zvono i Charlie kaže: – Hajdemo, engleski huligane –
obuzme me nostalgija za tim Londonom koji moram napustiti.
Da, gospodine.
Dok prolazim hodnicima, nemam pojma što bi sve britanski frajer Finch mogao
učiniti. Osvojiti školu, osvojiti grad, osvojiti svijet. Svijet kojim će
vladati bit će svijet suosjećanja, svijet dobrosusjedskih odnosa, svijet u
kojem učenici vole svoje kolege i s poštovanjem se odnose jedni prema drugima.
Nema više predrasuda. Nema pogrdnih imena. Nema više, nema više, nema više.
Kad
napokon stignem na sat geografije, zamalo i sam povjerujem da taj svijet
postoji. Raspline se čim ugledam Ryana Crossa, sveg od zlata, tečnog, s rukom
na naslonu Violetine stolice kao da je šef sale u Macaroni Grillu. Smiješi joj
se i priča, ona mu se osmjehuje zatvorenih usta, sivozelene su joj oči iza
naočala ozbiljne i širom otvorene, a ja u tren oka ponovno postanem Theodore
Finch iz Indiane, u tuđim čizmama. Tipovi poput Ryana Crossa smjesta te
podsjete tko si i što si, čak i kada se to svim silama trudiš zaboraviti.
Dok
pokušavam uhvatiti Violetin pogled, ona je prezauzeta kimanjem i slušanjem
Ryana, a uto se stvore Roamer i Amanda Monk, koja me prostrijeli ubilačkim
pogledom i odbrusi mi: – Što si se tako zabuljio? – Zatim posve okruže Violet
pa mi preostane samo zuriti u mjesto gdje je nekoć bila.
Kad
zazvoni zvono, gospodin Black uspuhano iziđe pred razred i upita ima li itko
kakvih pitanja o školskom zadatku. Ruke sunu u zrak, na što svakom od
zabrinutih učenika odgovori na pitanje. – Mrdnite se malo i razgledajte… svoju
zemlju. Obiđite muzeje… i parkove prirode… i povijesne znamenitosti. Malo se
kulturno… uzdignite… tako kad odete odavde… imate što ponijeti… sa sobom.
Najboljim
britanskim naglaskom, upitam: – Ali mislio sam da ništa ne smijemo maznuti.
Violet
se nasmije. Samo ona. Čim uvidi da joj se oteo smijeh, okrene glavu i zagleda
se u zid iza svojeg desnog ramena.
Kad
zazvoni za kraj sata, prođem pokraj Ryana Crossa, Roamera i Amande te stanem
toliko blizu Violet da mogu namirisati njezin cvjetni šampon. Dobro je što
frajera Fincha tipovi poput Ryana Crossa ne mogu nadugo zastrašiti.
Amanda
me onim svojim unjkavim glasom male djevojčice upita: – Kako ti možemo pomoći?
Svojim
se običnim, neengleskim naglaskom, obratim Violet: Vrijeme je da počnemo s
lutanjem.
–
Kamo ćemo? – Oči su joj hladne i pomalo bojažljive, kao da se boji da bih je na
licu mjesta mogao raskrinkati.
–
Jesi li ikada bila na brdu Hossier?
–
Nisam.
–
To je najviša točka u cijeloj državi.
–
Čula sam.
–
Pomislio sam da bi ti se moglo svidjeti. Osim ako te nije strah visine. –
Nakrivim glavu.
Blijedo
me pogleda, ali ubrzo se pribere, a kutovi usana podignu joj se u savršen lažan
osmijeh. – Ne, nemam problema s visinom.
–
Pa spasila te sa zvonika, zaboravio si? – ubaci se Amanda. Mahne mobitelom, na
čijem zaslonu na tren ugledam naslovnicu Prljavog
rublja.
Roamer
promrmlja: – Možda bi bilo najbolje da se ponovno popneš i pokušaš još jednom.
–
Pa da propustim šansu da upoznam Indianu? Ne, hvala. – Strijeljaju me pogledima
dok ja gledam Violet. – Idemo?
–
Odmah?
–
Što možeš danas, ne ostavi za sutra i tome slično. Ti bi najbolje trebala znati
da je sadašnji trenutak jedino na što se može računati.
Roamer
kaže: – Ej, kretenčino, zašto prvo ne pitaš njezinog dečka?
Odvratim
mu: – Zato što me Ryan ne zanima. Zanima me Violet. – Ryanu kažem: Nije to
nikakav izlazak. To je školski zadatak.
–
On mi nije dečko – reče Violet, a Ryan je toliko vidno povrijeđen da se zamalo
sažalim nad njim, samo što se nad tipovima poput njega nemoguće sažaliti. – Ali
ne mogu bježati s nastave.
–
Zašto ne?
–
Zato što nisam delikvent. – Posve je jasno da je željela dodati – za razliku od tebe – pa brže- bolje
uvjerim sebe da to govori samo zbog publike.
–
Čekat ću te na parkiralištu poslije škole. – Na odlasku, zastanem i dobacim: Dođi, kažem, dođi.
Možda
je to samo plod moje mašte, ali zamalo se osmjehnula.
–
Koji frik – čujem Amandu kako mrmlja meni iza leđa. Slučajno tresnem laktom o
rub vrata pa, za sreću, tresnem i drugi.
Primjedbe
Objavi komentar