Jennifer Niven: SVA RADOSNA MJESTA

SVA RADOSNA MJESTA


U vrijeme ručka frajer Finch već mi se uvukao pod kožu. Ako ništa drugo, čini se da se jako sviđa curama. Čak me i neka slatka cura iz nižih razreda zaustavi na hodniku i pita trebam li pomoć da pronađem put do učionice. Mora da je prvašica jer bjelodano pojma nema tko sam. Kad me upitala jesam li iz Londona, u odgovor sam ubacio nekoliko britanskih izraza i to, po mom mišljenju, prilično uvjerljivim naglaskom. Naizmjence se hihotala i zabacivala kosu vodeći me prema kantini.
Budući da naša srednja škola ima oko dvije tisuće učenika, podijeljeni smo u tri grupe od kojih svaka ruča u različito vrijeme. Danas Brenda markira sa sata da može ručati sa mnom i Charliejem, a kad ih ugledam, pozdravim ih s cheerio i 'ello, mates, a nabacim i nekoliko britanskih izraza. Bren zbunjeno zatrepće, a zatim trepćući pogleda Charlieja. – Samo mi nemoj reći da će se od sada praviti Englez. – On slegne ramenima i nastavi jesti.
Ostatak jednosatne stanke za ručak provedem pričajući im o svojim najdražim mjestima u rodnome gradu – Honest Jon'su, Rough Trade Eastu i Out on the Flooru, dućanima gdje se mogu kupiti najbolje ploče. Pričam im o svojoj curi, opakoj, ali seksi Irkinji, Fioni, i o moja dva najbolja buraza, Tamu i Natzu. Kad je ručak bio pri kraju, već sam stvorio svemir koji si mogu predočiti do najsitnije pojedinosti – posteri Sex Pistolsa i Joy Divisiona na zidu moje sobe, pljuge koje motam na prozoru stana u kojem stanujem s Fionom, noći koje provodim svirajući u Hope and Anchoru i Halfmoonu, dane posvećene snimanju albuma u Studiju Abbey Road. Kad se oglasi zvono i Charlie kaže: – Hajdemo, engleski huligane – obuzme me nostalgija za tim Londonom koji moram napustiti.
Da, gospodine. Dok prolazim hodnicima, nemam pojma što bi sve britanski frajer Finch mogao učiniti. Osvojiti školu, osvojiti grad, osvojiti svijet. Svijet kojim će vladati bit će svijet suosjećanja, svijet dobrosusjedskih odnosa, svijet u kojem učenici vole svoje kolege i s poštovanjem se odnose jedni prema drugima. Nema više predrasuda. Nema pogrdnih imena. Nema više, nema više, nema više.
Kad napokon stignem na sat geografije, zamalo i sam povjerujem da taj svijet postoji. Raspline se čim ugledam Ryana Crossa, sveg od zlata, tečnog, s rukom na naslonu Violetine stolice kao da je šef sale u Macaroni Grillu. Smiješi joj se i priča, ona mu se osmjehuje zatvorenih usta, sivozelene su joj oči iza naočala ozbiljne i širom otvorene, a ja u tren oka ponovno postanem Theodore Finch iz Indiane, u tuđim čizmama. Tipovi poput Ryana Crossa smjesta te podsjete tko si i što si, čak i kada se to svim silama trudiš zaboraviti.
Dok pokušavam uhvatiti Violetin pogled, ona je prezauzeta kimanjem i slušanjem Ryana, a uto se stvore Roamer i Amanda Monk, koja me prostrijeli ubilačkim pogledom i odbrusi mi: – Što si se tako zabuljio? – Zatim posve okruže Violet pa mi preostane samo zuriti u mjesto gdje je nekoć bila.
Kad zazvoni zvono, gospodin Black uspuhano iziđe pred razred i upita ima li itko kakvih pitanja o školskom zadatku. Ruke sunu u zrak, na što svakom od zabrinutih učenika odgovori na pitanje. – Mrdnite se malo i razgledajte… svoju zemlju. Obiđite muzeje… i parkove prirode… i povijesne znamenitosti. Malo se kulturno… uzdignite… tako kad odete odavde… imate što ponijeti… sa sobom.
Najboljim britanskim naglaskom, upitam: – Ali mislio sam da ništa ne smijemo maznuti.
Violet se nasmije. Samo ona. Čim uvidi da joj se oteo smijeh, okrene glavu i zagleda se u zid iza svojeg desnog ramena.
Kad zazvoni za kraj sata, prođem pokraj Ryana Crossa, Roamera i Amande te stanem toliko blizu Violet da mogu namirisati njezin cvjetni šampon. Dobro je što frajera Fincha tipovi poput Ryana Crossa ne mogu nadugo zastrašiti.
Amanda me onim svojim unjkavim glasom male djevojčice upita: – Kako ti možemo pomoći?
Svojim se običnim, neengleskim naglaskom, obratim Violet: Vrijeme je da počnemo s lutanjem.
– Kamo ćemo? – Oči su joj hladne i pomalo bojažljive, kao da se boji da bih je na licu mjesta mogao raskrinkati.
– Jesi li ikada bila na brdu Hossier?
– Nisam.
– To je najviša točka u cijeloj državi.
– Čula sam.
– Pomislio sam da bi ti se moglo svidjeti. Osim ako te nije strah visine. – Nakrivim glavu.
Blijedo me pogleda, ali ubrzo se pribere, a kutovi usana podignu joj se u savršen lažan osmijeh. – Ne, nemam problema s visinom.
– Pa spasila te sa zvonika, zaboravio si? – ubaci se Amanda. Mahne mobitelom, na čijem zaslonu na tren ugledam naslovnicu Prljavog rublja.
Roamer promrmlja: – Možda bi bilo najbolje da se ponovno popneš i pokušaš još jednom.
– Pa da propustim šansu da upoznam Indianu? Ne, hvala. – Strijeljaju me pogledima dok ja gledam Violet. – Idemo?
– Odmah?
– Što možeš danas, ne ostavi za sutra i tome slično. Ti bi najbolje trebala znati da je sadašnji trenutak jedino na što se može računati.
Roamer kaže: – Ej, kretenčino, zašto prvo ne pitaš njezinog dečka?
Odvratim mu: – Zato što me Ryan ne zanima. Zanima me Violet. – Ryanu kažem: Nije to nikakav izlazak. To je školski zadatak.
– On mi nije dečko – reče Violet, a Ryan je toliko vidno povrijeđen da se zamalo sažalim nad njim, samo što se nad tipovima poput njega nemoguće sažaliti. – Ali ne mogu bježati s nastave.
– Zašto ne?
– Zato što nisam delikvent. – Posve je jasno da je željela dodati – za razliku od tebe – pa brže- bolje uvjerim sebe da to govori samo zbog publike.
– Čekat ću te na parkiralištu poslije škole. – Na odlasku, zastanem i dobacim: Dođi, kažem, dođi.
Možda je to samo plod moje mašte, ali zamalo se osmjehnula.
– Koji frik – čujem Amandu kako mrmlja meni iza leđa. Slučajno tresnem laktom o rub vrata pa, za sreću, tresnem i drugi.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ivana Petrušić: 40 dana, Vodič do mentalnog, tjelesnog i duševnog blagostanja

Tisja Kljaković Braić: U MALU JE UŠA ĐAVA

Anna Todd: POSLIJE SVEGA: PAD