MANI GOTOVAC: SNEBIVAŠ ME
MANI GOTOVAC:
SNEBIVAŠ ME
PRVO POGLAVLJE
KAMENICA, 13.
LIPANJ 2014
Otok, Kamenica
Zora
Ma
koji lijep dan! Da se objesiš. Zapuhao vjetrić. More se mreška, kao da si u
dječjoj kolijevci. Lelujaš se u plavosivom, u modrozelenom. Prvo jutarnje
sunce. 4.48.
–
Che nova? Nuša? Što si uranila? Dohodiš a još nije udarilo pet – kaže mi
Mišan
dok vadi škafove sa srdelama iz barke i slaže ih na muliću. – Što te ne
gusta?
–
Staros moj Mišane. Dosadilo mi biti sretna, pa to ti je, sve se ranije budim.
–
Ti i staros? Sad ćeš u more kako da te vihar nosi.
Ranim jutrom skačem u
more na glavu. Uživam u tome.
Danas
nekako skačem automatski. Ne mislim hoću li dovoljno odskočiti s kamena, hoću
li uroniti duboko u plavo ili ću onako, tek okliznuti površinom. Blagotvorna svježina
tijela.
*
Plivam daleko od obale.
Preko one ograde koja se ne smije prijeći. Jer, kažu, da je tamo
morski pas. Ma daj. Baš
me briga za morskog psa. Vrijedi riskirati, vrijedi za ljubavnika.
More je moj jedini
odani ljubavnik.
Plivam oko napuštene
barke senjane dbk 139. Vidi se jasno
taj dbk, broj se s vremenom
isprao. Njezin je
vlasnik još prije tri godine dolazio svakodnevno. Mazao je svim
mogućim uljima. Svaki njezin djeličak. Kupao
je, prao, glancao. Satima. Kao da je žena.
Ali nikada s njom nije
isplovio. Govorili su Kameničani da nema novaca za benzin. Nitko
nije znao kako se taj
čovjek zove. Nitko ga nije poznavao. Ni ja nisam s njim nikada
razgovarala.
Onda ga prošlog ljeta više nisam vidjela. Nema ga ni ovoga. Susjedi kažu da je
živ, ali više ne pita, mislim za tu barku. A barka stoji. Uspravna, usidrena.
Pomalo se raspada i stoji. Dagnje se nastanile na njezinu dnu, farba se otopila,
požutjela, vise joj konopci. Odolijeva neverama. Meni je draža ta barka nego
sve ove jahte, jet-ski, Yamaha, kruzeri, turboswing za skijanje, gliseri,
gumenjaci i sva ta plovila usidrena tu oko mene. Smije mi se Vjetra, a i Val bi
se gušio od smijeha da mu to sada kažem. A što mogu kad me ne zanimaju te
kvazikrasotice i ti „brzinitisi“. Sve od pet minuta, sve za pet minuta. Što ću
im ja? Ionako imaju bezbroj obožavatelja.
Uživam se primiti za
konopce stare barke i pustiti se, satima, lelujati, plivati, sva se
dati moru i suncu.
Dobro se družimo moje tijelo i tijelo te nasukane brodice pred trošnom
kućom na Otoku, za koji
bakice u crnini kažu kako je toliko malen i nevidljiv da je i
sam Bog zaboravio gdje
ga je stvorio.
*
Penjem se preko tri
urušene stepenice i u dva koraka sam u vrtu. Grozno mi visi guza.
Jebena guza. Ide mi na
živce. Ne mogu raditi vježbe, ne mogu joj pomoći.
*
Svakog jutra uobičajeno
zalijevam vrt. Ono malo bosionika i ruzmarina i mente i timijana i
tikvica i one tri ruže
različitih boja i oblika, jednu divlju, dvije njegovane. Danas mi
se ništa ne da, ne mogu
zalijevati, plijeviti korov, doručkovati, čitati, ne mogu. Ne mogu
iščitavati Molièreova Tartuffa. Na jesen ću u toj komediji
igrati Orgonovu
majku, onu odvratnu
babuskaru koja muči cijelu obitelj. Zaljubila se u jednog od najvećih
manipulatora svih
vremena, u gospodina Tartuffa. Samo neka me ne zove redatelj predstave,
i tako neću razumjeti
što govori. I baš me briga za njegov najnoviji koncept. Ne mogu čitati
niti ona dva filmska
scenarija što stoje već danima na stolu. Znam, rokovi istječu. Ali znam i
da je u pitanju žena
umotana u crnu maramu, s tri rečenice u jednom od otočnih dijalekata.
Zapravo, ne mogu ništa.
Preplavio me neki osjećaj straha, nečega se, k vragu, bojim. Ne
znam čega i ne znam
zašto. Inače u životu, ja se zapravo ne bojim. Jest da uvijek sumnjam u
sve, jest da imam tremu
prije svakog susreta s onim tko mi se sviđa, kao i prije svakog
nastupa, ali sumnja i
trema nemaju veze sa strahom. Zašto strah? Ma što me to danas
spopalo?
*
Inače ljeti uživam u
Kamenici. Svakog trenutka nešto smišljam, snujem, radim, olajavam,
pakiram u glavi i ovome
i onome. Svi prijatelji i neprijatelji još uvijek me vide kao vatru
energije.
– Hej Nuša, Bog te neće, još si
sva pomamna i razbludna – dovikuje mi stari susjed
tamo preko vrta.
A ja sam danas umorna i
plašljiva i nije mi ni do čega.
Uvijek
se, i sve se, čini drukčijim od onoga što stvarno jest.
*
Umotala sam se u staru
dekicu punu rupa i skvrčila na kamenoj klupici. Samo neka ne
zvoni mobitel. Neka me
ne zove nitko od familije. Neka me ne zove čak ni Dalibor Matanić
u čijim filmovima
uzaludno želim igrati. Nikoga ne mogu čuti. Jedino što bih mogla jest
razgovarati s Valom, s
dečkom koji odiše mirisom čistoće, mirisom bjeline, rublja koje se
ljulja na vjetru u mom
vrtu u Kamenici.
E, to bih mogla.
*
Prije više od tri
godine, na prvom pokusu predstave Harold
i Maude, potpuno me zaokupila
pojava mladića koji je
radio posao scenskog radnika. Nosio je na leđima golemi
barokni ormar u
trenutku kada smo se pogledali. Susreli smo se tamo negdje duboko, tamo
u očnim dupljama. On
ima dvije velike svijetleće modre lampe od stotinu slojeva. Umjesto
očiju. Sav je usukan,
mršav, plav, modroplav, kao da je sišao sa Chagallovih platna. Ima
izgled dečka koji će
svisnuti od ljubavi u potrazi za ljubljenom. Umrijet će sada, evo
tu, na, na sceni. Zbog
ljubavi prema ženi koje nema? Ili zbog težine tog ormara na leđima?
Nijedan pokojnik, što
sam ih vidjela u životu, nije mi izgledao tako mrtav kao taj dječak.
Približio mi se te
noći, nakon probe, približili su mi se i on i ormar, rekao je tiho, ne podižući
glas:
– Vi ubijate bez injekcije?
– Jebem ti život, otkud znaš?
Malo kasnije nalazim
listić papira na stolu u kafiću gdje sjedim i pijem svoj obligatni
martini
dry.
Piše:
Tko
je jednom počeo svjesno umirati, nikada neće ni prestati. Privlačite samo zato
što
uvijek
iznova umirete.
Piše li to on o meni
ili o sebi?
Čitam ponovno taj
listić ispisan sitnim izvježbanim rukopisom. Izgleda kao da taj dečko
ništa drugo i ne radi
nego piše. Možda ga zato u glumačkom klubu svi zovu „šonjo“. E, taj
dakle šonjo, s drugog
stola, ironično mi dovikuje:
– Stavio sam na majicu zadnju kap
Christiana Diora iz bočice što sam je našao u vašoj
garderobi.
Koristite, vidim, muški parfem. Hoćete li pomirisati?
– Radije bih
njuškala tvoj znoj, sinko.
*
Imam 52 godine, a on,
taj dečko, valjda negdje oko 24, najviše 26. Očekujem za svojim
stolom njegove modre
očne udubine u koje ću zadubiti svoj pogled. Umjesto njih ugledam
tupe, banalne crne oči
mog partnera. Harold i Maude je
melodrama o starici i dječaku. Taj
tupavac igra Harolda, a
ja Maude. On je mlada zvijezda, poznat po brojnim ulogama u
sapunicama,
naslovnicama, bicepsima, mladim curama, žuti tisak i sve te stvari. A ja pri
tome nikako, ali
nikako, ne mogu upamtiti njegovo ime. Naručim još jedan martini dry.
„Senilna sam, vidiš“,
želim reći onom dečku koji nosi ormar. On bi me razumio, a ovaj tu,
ova smiješna zvijezda,
laskavo mi šapuće:
– Gospođa Nuša,
svakog dana izgledate sve mlađi.
– Ne seri – uzvratim.
Svaki
kompliment s predumišljajem uzima komadić duše, a moje je duše još jako malo
ostalo.
Primjedbe
Objavi komentar