MANI GOTOVAC: SNEBIVAŠ ME

MANI GOTOVAC: SNEBIVAŠ ME

PRVO POGLAVLJE

KAMENICA, 13. LIPANJ 2014

Otok, Kamenica

Zora

Ma koji lijep dan! Da se objesiš. Zapuhao vjetrić. More se mreška, kao da si u dječjoj kolijevci. Lelujaš se u plavosivom, u modrozelenom. Prvo jutarnje sunce. 4.48.

– Che nova? Nuša? Što si uranila? Dohodiš a još nije udarilo pet – kaže mi

Mišan dok vadi škafove sa srdelama iz barke i slaže ih na muliću. – Što te ne

 gusta?

– Staros moj Mišane. Dosadilo mi biti sretna, pa to ti je, sve se ranije budim.

– Ti i staros? Sad ćeš u more kako da te vihar nosi.

Ranim jutrom skačem u more na glavu. Uživam u tome.

Danas nekako skačem automatski. Ne mislim hoću li dovoljno odskočiti s kamena, hoću li uroniti duboko u plavo ili ću onako, tek okliznuti površinom. Blagotvorna svježina tijela.

             

*

Plivam daleko od obale. Preko one ograde koja se ne smije prijeći. Jer, kažu, da je tamo

morski pas. Ma daj. Baš me briga za morskog psa. Vrijedi riskirati, vrijedi za ljubavnika.

More je moj jedini odani ljubavnik.

Plivam oko napuštene barke senjane dbk 139. Vidi se jasno taj dbk, broj se s vremenom

isprao. Njezin je vlasnik još prije tri godine dolazio svakodnevno. Mazao je svim

 mogućim uljima. Svaki njezin djeličak. Kupao je, prao, glancao. Satima. Kao da je žena.

Ali nikada s njom nije isplovio. Govorili su Kameničani da nema novaca za benzin. Nitko

nije znao kako se taj čovjek zove. Nitko ga nije poznavao. Ni ja nisam s njim nikada

razgovarala. Onda ga prošlog ljeta više nisam vidjela. Nema ga ni ovoga. Susjedi kažu da je živ, ali više ne pita, mislim za tu barku. A barka stoji. Uspravna, usidrena. Pomalo se raspada i stoji. Dagnje se nastanile na njezinu dnu, farba se otopila, požutjela, vise joj konopci. Odolijeva neverama. Meni je draža ta barka nego sve ove jahte, jet-ski, Yamaha, kruzeri, turboswing za skijanje, gliseri, gumenjaci i sva ta plovila usidrena tu oko mene. Smije mi se Vjetra, a i Val bi se gušio od smijeha da mu to sada kažem. A što mogu kad me ne zanimaju te kvazikrasotice i ti „brzinitisi“. Sve od pet minuta, sve za pet minuta. Što ću im ja? Ionako imaju bezbroj obožavatelja.

Uživam se primiti za konopce stare barke i pustiti se, satima, lelujati, plivati, sva se

dati moru i suncu. Dobro se družimo moje tijelo i tijelo te nasukane brodice pred trošnom

kućom na Otoku, za koji bakice u crnini kažu kako je toliko malen i nevidljiv da je i

sam Bog zaboravio gdje ga je stvorio.

*

Penjem se preko tri urušene stepenice i u dva koraka sam u vrtu. Grozno mi visi guza.

Jebena guza. Ide mi na živce. Ne mogu raditi vježbe, ne mogu joj pomoći.

*

Svakog jutra uobičajeno zalijevam vrt. Ono malo bosionika i ruzmarina i mente i timijana i

tikvica i one tri ruže različitih boja i oblika, jednu divlju, dvije njegovane. Danas mi

se ništa ne da, ne mogu zalijevati, plijeviti korov, doručkovati, čitati, ne mogu. Ne mogu

iščitavati Molièreova Tartuffa. Na jesen ću u toj komediji igrati Orgonovu

majku, onu odvratnu babuskaru koja muči cijelu obitelj. Zaljubila se u jednog od najvećih

manipulatora svih vremena, u gospodina Tartuffa. Samo neka me ne zove redatelj predstave,

i tako neću razumjeti što govori. I baš me briga za njegov najnoviji koncept. Ne mogu čitati

niti ona dva filmska scenarija što stoje već danima na stolu. Znam, rokovi istječu. Ali znam i

da je u pitanju žena umotana u crnu maramu, s tri rečenice u jednom od otočnih dijalekata.

Zapravo, ne mogu ništa. Preplavio me neki osjećaj straha, nečega se, k vragu, bojim. Ne

znam čega i ne znam zašto. Inače u životu, ja se zapravo ne bojim. Jest da uvijek sumnjam u

sve, jest da imam tremu prije svakog susreta s onim tko mi se sviđa, kao i prije svakog

nastupa, ali sumnja i trema nemaju veze sa strahom. Zašto strah? Ma što me to danas

spopalo?

*

Inače ljeti uživam u Kamenici. Svakog trenutka nešto smišljam, snujem, radim, olajavam,

pakiram u glavi i ovome i onome. Svi prijatelji i neprijatelji još uvijek me vide kao vatru

energije.

– Hej Nuša, Bog te neće, još si sva pomamna i razbludna – dovikuje mi stari susjed

tamo preko vrta.

A ja sam danas umorna i plašljiva i nije mi ni do čega.

Uvijek se, i sve se, čini drukčijim od onoga što stvarno jest.

                

*

Umotala sam se u staru dekicu punu rupa i skvrčila na kamenoj klupici. Samo neka ne

zvoni mobitel. Neka me ne zove nitko od familije. Neka me ne zove čak ni Dalibor Matanić

u čijim filmovima uzaludno želim igrati. Nikoga ne mogu čuti. Jedino što bih mogla jest

razgovarati s Valom, s dečkom koji odiše mirisom čistoće, mirisom bjeline, rublja koje se

ljulja na vjetru u mom vrtu u Kamenici.

E, to bih mogla.

*

Prije više od tri godine, na prvom pokusu predstave Harold i Maude, potpuno me zaokupila

pojava mladića koji je radio posao scenskog radnika. Nosio je na leđima golemi

barokni ormar u trenutku kada smo se pogledali. Susreli smo se tamo negdje duboko, tamo

u očnim dupljama. On ima dvije velike svijetleće modre lampe od stotinu slojeva. Umjesto

očiju. Sav je usukan, mršav, plav, modroplav, kao da je sišao sa Chagallovih platna. Ima

izgled dečka koji će svisnuti od ljubavi u potrazi za ljubljenom. Umrijet će sada, evo

tu, na, na sceni. Zbog ljubavi prema ženi koje nema? Ili zbog težine tog ormara na leđima?

Nijedan pokojnik, što sam ih vidjela u životu, nije mi izgledao tako mrtav kao taj dječak.

Približio mi se te noći, nakon probe, približili su mi se i on i ormar, rekao je tiho, ne podižući

glas:

– Vi ubijate bez injekcije?

– Jebem ti život, otkud znaš?

Malo kasnije nalazim listić papira na stolu u kafiću gdje sjedim i pijem svoj obligatni

martini dry.

Piše:

Tko je jednom počeo svjesno umirati, nikada neće ni prestati. Privlačite samo zato što

uvijek iznova umirete.

Piše li to on o meni ili o sebi?

Čitam ponovno taj listić ispisan sitnim izvježbanim rukopisom. Izgleda kao da taj dečko

ništa drugo i ne radi nego piše. Možda ga zato u glumačkom klubu svi zovu „šonjo“. E, taj

dakle šonjo, s drugog stola, ironično mi dovikuje:

– Stavio sam na majicu zadnju kap Christiana Diora iz bočice što sam je našao u vašoj

garderobi. Koristite, vidim, muški parfem. Hoćete li pomirisati?

– Radije bih njuškala tvoj znoj, sinko.

*

Imam 52 godine, a on, taj dečko, valjda negdje oko 24, najviše 26. Očekujem za svojim

stolom njegove modre očne udubine u koje ću zadubiti svoj pogled. Umjesto njih ugledam

tupe, banalne crne oči mog partnera. Harold i Maude je melodrama o starici i dječaku. Taj

tupavac igra Harolda, a ja Maude. On je mlada zvijezda, poznat po brojnim ulogama u

sapunicama, naslovnicama, bicepsima, mladim curama, žuti tisak i sve te stvari. A ja pri

tome nikako, ali nikako, ne mogu upamtiti njegovo ime. Naručim još jedan martini dry.

„Senilna sam, vidiš“, želim reći onom dečku koji nosi ormar. On bi me razumio, a ovaj tu,

ova smiješna zvijezda, laskavo mi šapuće:

– Gospođa Nuša, svakog dana izgledate sve mlađi.

– Ne seri – uzvratim.

Svaki kompliment s predumišljajem uzima komadić duše, a moje je duše još jako malo

ostalo.