četvrtak, 11. lipnja 2015.

Zoe Sugg: CURA NA NETU

Zoe Sugg: CURA NA NETU

Ustajem i na brzinu se presvlačim iz školske uniforme u jednodijelnu pidžamu s motivom snježnog leoparda. Elliot mrzi jednodijelne pidžame smatrajući kako bi onog koji ih je izmislio trebalo naglavačke objesiti s našeg mola. Za vezice cipela. Doduše, on sâm stvarno ima stila iako nije zakleti pobornik mode; jednostavno ima žicu za fantastično kombiniranje nasumično odabranih i posve nespojivih komada odjeće. Obožavam ga fotkati!

            Dok s treskom zatvara vrata, na brzinu bacam pogled prema ogledalu i uzdišem. Manje-više to činim svaki put kad vidim svoj odraz – kao da je u pitanju refleksna radnja. Pogled u ogledalo – uzdah. Pogled u ogledalo – uzdah. Ipak, ovaj put ne uzdišem zbog pjegica koje mi prekrivaju lice poput točkica na ptičjem jajašcu jer se ne vide pod svjetlošću svijeća. Uzdišem zbog svoje kose. Kako to da je Olliejeva tako preslatka kad je raskuštra morski povjetarac dok moja strši na sve strane kao da sam nabila prste u utičnicu? Na brzinu prolazim četkom kroz uvojke, na što se oni samo još više kovrčaju. Nije li već dovoljno što sam crvena? Elliot tvrdi da je moja kosa, ustvari, crvenkasto-blond (definitivno više crvenkasta nego blond), ali kad bi bila glatka poput Meganine, onda bi to bilo nešto. Odustajem od četkanja. Njemu je ionako svejedno. Uostalom, vidio me kad sam imala gripu i kad je nisam bila u stanju oprati tjedan dana!

            Prvo se oglašava zvonce na ulaznim vratima, a onda ga čujem kako razgovara s mamom. Znam da će mu se svidjeti njezina vjenčanica. Obožava moju mamu i ona obožava njega – štoviše, cijela ga moja obitelj obožava i moglo bi se čak reći da smo ga, u neku ruku, posvojili. Njegovi su, naime, odvjetnici i strahovito puno rade, a kad su kod kuće, najčešće provode vrijeme zadubljeni u svoje slučajeve. Upravo je zato Elliot uvjeren da su ga zamijenili pri rođenju i poslali na pogrešnu kućnu adresu. Usto, jednostavno ga ne shvaćaju. Kad im je, primjerice, priznao da je gej, njegov tata je izjavio nešto nevjerojatno, u stilu: „Ne brini, sine! To je sigurno samo faza.“ Kao da je to moguće prerasti!
            Njegovi koraci odjekuju stubama i u jednom trenutku vrata moje sobe naglo se otvaraju. – Ledi Penelopa – dovikuje.
Na sebi ima starinsko prugasto odijelo, tregere i jarkocrvene starke, što je ležernija verzija njegova uobičajenog stila.
            – Lorde Elliot – odvraćam jednako glasno. (Većinu prošlog vikenda proveli smo gledajući nekoliko sezona serije Downton Abbey.)
            Bulji u mene kroz naočale crnog okvira. – Dobro, što se dogodilo?
            Smijem se odmahujući glavom. Ponekad imam osjećaj da doista čita moje misli! – Kako to misliš?
            – Strahovito si blijeda i navukla si tu groznu pidžamu, koju nosiš samo kad si u depri ili kad imaš zadaću iz fizike!
            – Što je jedno te isto! – Opet se smijem sjedajući na krevet, a on se zabrinuto smješta uz mene.
            – Pa... opet me uhvatio napad panike.
            Grli me oko ramena svojom vretenastom rukom. – Ozbiljno? Kad? Gdje?
            – U zalogajnici.
            Sarkastično otfrkuje. – Ha, onda me i ne čudi! Tamo je stvarno gnjusan interijer! Ali, šalu na stranu, što se dogodilo?
            Dok mu objašnjavam, sa svakom riječju hvata me sve veća nelagoda. Sad to zvuči tako trivijalno i glupo!
            – Nije mi jasno zašto se uopće družiš s njima dvoma – zaključuje kad svoju tugaljivu priču privodim kraju.
            – Nisu tako loši – bijedno se pokušavam opravdati. – U meni je stvar. Zašto me baš sve tako strašno pogađa? Jasno mi je zašto mi se to prvi put dogodilo, ali danas...
            Lagano naginje glavu u stranu, kako to obično čini kad se zamisli. – Možda bi trebala blogati o tome...
            Nitko osim njega ne zna za moj blog. Obavijestila sam ga čim sam ga pokrenula zato što se: a) njemu uvijek mogu povjeriti, i b) zato što je on jedina osoba u čijem prisustvu mogu biti u potpunosti prirodna. Dakle, on je upoznat sa svime što objavljujem.
            Namršteno ga gledam. – Misliš? Ne bi li to bilo malo preozbiljno?
            Odmahuje glavom. – Nikako! Možda će ti biti lakše kad opišeš što proživljavaš. Možda ćeš tako shvatiti zašto ti se to događa. Uostalom, nikad ne znaš – možda su to i neki tvoji čitatelji doživjeli. Sjećaš se kad si pisala o tome kako si nespretna?
            Kimam. Prije otprilike šest mjeseci pisala sam kako sam naglavačke upala u kantu za otpad i u samo tjedan dana broj mojih pratitelja povećao se sa 202 na gotovo 1000. Nijedna prethodna objava nije bila podijeljena toliko puta niti sam ikad ranije dobila toliko komentara. Ispostavilo se da doista nisam jedina tinejdžerica koja je nespretna od rođenja. – Pa mogla bih...
            Ozareno se smiješi. – Ledi Penelopa, u potpunosti sam uvjeren u to!


Nema komentara:

Objavi komentar