Bruno Šantek: Tajkunovi nasljednici

                                                                                 

                                                                                       Bruno Šantek: Tajkunovi nasljednici

 

            - Ne pred djecom! – pokušao je što tišim glasom spriječiti svađu, ali znao je da je to unaprijed izgubljena bitka. Nikolina je nastavila urlati, a on se nije niti pokušavao braniti, iščekujući da što prije završi ovo mučenje pa da pokuša umiriti dvogodišnjeg Matea i šestogodišnju Ivu, koji su u strahu iz kuta velikoga dnevnog boravka gledali ovu svađu. Brinuo se i za Nikolinu jer se uvijek nakon većeg nerviranja mučila s disanjem.

-          Kako imaš obraza uopće dolaziti ovamo, ovo nije tvoja kuća, parazitu obični! Idi jebi

svoje kurvice po vikendicama! Sve što imaš dobio si od mene, moj otac te je stvorio i ovo nam je hvala? Pa ti nemaš nikakva prava u našoj obiteljskoj kući, odjebi odavde!

Znao je da neće pomoći ako joj sada kaže da je on želio stan samo za njih dvoje, dok je ona, uz očevo inzistiranje, ipak odlučila živjeti u njegovoj golemoj kući, gotovo dvorcu, sa svim luksuzom na koji je navikla. Znao je da je u pravu za oca, koji mu je dao šansu u jednoj od najvećih tvrtki u državi, gdje je radio kao jedan od vodećih menadžera. Nije to bilo samo zbog njegova privilegiranog položaja. Svoju je sposobnost pokazao u sklapanju odličnih ugovora, modernizaciji i novom imidžu kompanije.

Bio je među deset najboljih studenata na fakultetu i već tada je kao pravnik imao velike perspektive, a nakon zapošljavanja kod tasta nastavio je školovanje u menadžerskim vodama, kako bi uz pravo svladao i ekonomiju. Sve to napravio je uz izvrsne rezultate. Ali, stigma bogatog zeta uvijek će ga pratiti, više od odličnog studenta i sposobnog menadžera. Znao je da se zbog toga mora mnogo više truditi da se dokaže, pogotovo ljudima ispod sebe, da vide da nije samo ime nego i znanje.

Nervirala ju je njegova šutnja. Kosa joj je padala preko lica pa joj nije vidio oči, no već je po njenim dubokim udasima znao da se počinje mučiti s disanjem.

-          Što stojiš? Nestani! – urlala  je iz svega glasa, a Mateo je nastavio sve glasnije plakati.

Iza leđa je začuo čvrst korak. Znao je da je to Ivan Vukojević, tast kojeg mu je Nikolina stalno nabijala na nos.

-          Zbog djece sam ovdje. Nemoj im to raditi – pokušao je pomirljivim tonom, krenuvši

prema Mateu da ga umiri.

      Nikolina je poskočila i žustro ga pljusnula, pa drugom rukom još jednom pokušala, ali joj je uhvatio ruke i suznim očima gledao  u nju.

-          Ostavi djecu na miru! Što ti imaš s njima? Otkud ti ideja da su uopće tvoja? Naivčino

jadna! To što si bio na pravome mjestu u pravo vrijeme ne znači da si im ti otac. Samo mi je trebala pogodna žrtva koja će nasjesti na foru a da nije po volji tati. Ni Mateo nije tvoj, nisi ti jedini koji se jebeš sa strane!

      Pustio joj je ruke i ponovno pokušao krenuti prema djeci, ali sada je iza njega doletio

Ivan i, dok se pokušao sagnuti da ga ne udari, ovaj je prošao pokraj njega i prostorijom  je zazvečao šamar od kojeg je Nikolina pala na pod.

            - Kurvetino, nećeš u mojoj kući ovako govoriti! Jebat ću majku ovom kučkinom sinu, ali ti  ćeš se ponašati kako dolikuje, ili ćeš za njim na ulicu!

      Tomislav je krenuo prema Nikolini da je pridigne, no ona se otrgla iz njegova

zagrljaja, izgubila još jednom ravnotežu te udarila o rub kamina pokraj kojeg je krvava lica pala. Ivan je poletio na Tomislava i zamahnuo svojim golemim šakama prema njemu, ali se ovaj izmakao i u svemu tom košmaru i njemu je puknuo film pa je opalio šakom u njegovu bradu svom snagom, tako da je ovaj sa svih svojih 120 kilograma gotovo poletio do fotelje u koju se prizemljio. Buka je postala gotovo nemoguća, jer se uz Matea sada i Iva rasplakala, Nikolina je nakon trenutka šoka i boli počela glasno jecati, a u sobu su dotrčala i dva čuvara koji su radili kao Ivanova pratnja.

            - Drž’te ga! – povikao je Vukojević. – I zovite policiju, sad ću mu jebati mater za sve! Neće on dizati ruku na mene i moju kćer u mojoj kući, i još jebavati po mojim vikendicama jeftine tajnice iz mojeg poduzeća! U ovom gradu više nigdje nećeš raditi... Ma ni u ovoj državi! Imam ja dovoljno veza da te zauvijek uništim, ako ikada izađeš iz zatvora.  Platit ćeš sad i za ugovor s Unionom,  baš si mi fino naletio. Neće te spasiti niti sto tvojih diploma s fakulteta!

      Tomislav je još pokušao pomoći Nikolini, no jedino što je uspio nakon što su ga čuvari

zgrabili jest baciti maramicu do nje, koju je refleksno pokupila i pokušala zaustaviti krvarenje s čela. Znao je da ništa od onoga čime mu je tast zaprijetio neće moći izbjeći, jer on je bio samo mrva u njegovu carstvu moći, umreženosti s politikom, gospodarstvom i podzemljem.

            On je bio taj koji je preko svojih špijuna otkrio i preljub počinjen u obiteljskoj vikendici podno Sljemena, kojom se samo Tomislav koristio, jer je za ostatak obitelji to bila premala kućica, koju  su svojim bogatstvom prerasli još prije petnaestak godina. Tada je u svitanje kapitalizma u Hrvatskoj obitelj Vukojević od prosječne obitelji čovjeka koji se obogatio švercanjem deviza i prodajom na crno robe iz tvornice u kojoj je bio jedan od sitnijih direktorčića, postala jedna od najmoćnijih i najbogatijih zahvaljujući mutnim poslovima i dobrim vezama  u politici i  emigraciji čija je moć tih godina bila nedodirljiva.

      Sve što se nakon toga dogodilo za njega je bilo kao u bunilu. Policija ga je privela pod

optužbom napada na Nikolinu i Ivana, Nikolina je na očev nagovor svjedočila da ju je on udario i bacio na kamin, zlostavljao pred djecom, derao se na nju... Sve je to izašlo sa sočnim  i izmišljenim detaljima u sutrašnjem broju najvećega dnevnog lista u članku koji je  napisala  Nikolinina najbolje prijateljice Vesne. Usto, pisala je i o njegovoj nevjeri, ali i o potencijalnoj aferi  s krivotvorenjem dokumenata u poslu s tvrtkom Union, baš onako kako je Vukojević najavio.

            Nikako nije mogao dokazati da on taj dokument uime tvrtke „Vukco“ nije potpisao, već da je original potpisao Ivan Vukojević. Taj se original nalazio duboko u ladicama samog Vukojevića ili je već bio uništen i nije bilo šanse da išta popravi.

            Potajno se nadao da Nikolina neće otići toliko daleko i svjedočiti protiv njega, barem ne u vezi s djecom. Hladnoća kojom je svjedočila na sudu ne gledajući ga u oči razuvjerila ga je. Dokazala je da je kći bešćutnog oca. Znao je da je zabrljao s preljubom, ali udaljavanje između njega i Nikoline počelo je još nakon Mateova rođenja, kada se nakon skladnog braka i ljubavi koja je bila očita, odnos počeo hladiti, a njena odbojnost prema njemu jačati. Vjerovao je neko vrijeme da je sve to posljedica postporođajne depresije, trudio se oko nje, pokušao unijeti novitete u njihov odnos, izvodio je, organizirao putovanja samo za njih dvoje, no ona je to odbijala i odgurivala ga od sebe. Svaki dodir ili naznaku intimnosti primala je sa zgražanjem i gađenjem, a nakon dvije godine truda odustao je od borbe.

Trošio je to vrijeme u zatrpavanju poslom, pokušavajući tako kompenzirati taj bračni

neuspjeh, no svi silni poslovni uspjesi i rast kompanije nisu pomogli da se osjeća bolje. Jedina prava stvar koju je imao bili su trenutci s djecom koji su mu nadoknađivali svu nježnost, ali ga još više udaljavali od Nikoline, jer je bila gotovo ljubomorna na dječje obožavanje oca. Mogo više su  mu se radovali, jer ona nije imala toliko volje i strpljivosti baviti se njima. Više je voljela to prepuštati plaćenim dadiljama dok je sve vrijeme izvan posla odnosa s javnošću u očevoj tvrtki  provodila u posjećivanju važnih događaja za elitu diljem grada.

            Kada je njegovo strpljenje napokon puklo, podlegao je udvaranjima tajnice s posla. Čak se potajno nadao da će Nikolina otkriti njegovu nevjeru, osjetiti ljubomoru, srdžbu, probuditi se iz te umrtvljenosti osjećaja među njima, ali sve je razotkrio Vukojević i stvari su krenule neželjenim tijekom. U aferi koja je trajala nepuna tri mjeseca i bila je jedina od trenutka otkada je upoznao Nikolinu, nije bilo nikakvih dodatnih osjećaja, nego samo bijeg iz prazne svakodnevice. Vukojevićevim otkrićem cijela je ta priča završila u samo nekoliko dana, raspalo se sve što je godinama gradio.