Tom Rob Smith: Farma

 
 Tom Rob Smith: Farma
 Preveo Saša Drach

Sve dok mi se mobitel nije oglasio, bio je to jedan sasvim običan dan. Hodao sam prema kući, natovaren hranom iz trgovine. To prema kući znači južno od Temze, u Londonu, u kvartu punom malih parkova što su se provlačili među zgradama koje su nekada bile skladišta i tvornice. Bio je kolovoz, sparno predvečerje, bez daška vjetra. I bio sam umoran, pa sam, kad mi je mobitel zazvonio, poželio ne javiti se, već požuriti kući da se istuširam. Radoznalost je prevagnula, pa sam usporio i izvadio mobitel iz džepa. Kad sam ga prislonio na uho, po njemu se počeo hvatati moj znoj. Bio je to moj tata. Nedavno se preselio u Švedsku, pa me ovaj poziv iznenadio. I inače je rijetko koristio svoj mobitel, a i bilo je skupo odatle zvati London. Ukopao sam se na mjestu i ispustio vreću s namirnicama. Moj je otac plakao. Nikad ga prije nisam čuo da plače. Moji su roditelji oduvijek pazili da se preda mnom ne prepiru niti gube živce. U našoj kući nikad nije bilo provala bijesa, ni suza, ni svađa. Znao sam katkad osjetiti da je nešto bilo loše – bilo je napetih situacija, no kakvi god da su ih problemi mučili, nikada ih nisu pokazivali preda mnom.

“Tata?” rekoh.

“Tvoja mama... Nije joj dobro.”

“Je li bolesna?”

“To je tako tužno.”

“Tužno to što se razboljela? Što joj je? Od čega se razboljela?”

Tata je i dalje plakao. Šutio sam i čekao, sve dok nije progovorio.

“Priviđaju joj se razne stvari – strašne, jako strašne stvari.”

Spominjanje uma, a ne nekog fizičkog oboljenja, bilo je do te mjere čudno i iznenađujuće da sam posrnuo. Pridržavajući se jednom rukom o topli, ispucali, betonski nogostup, promatrao sam kako iz vreće s namirnicama što mi je upravo ispala curi nešto crveno.

“Koliko to već traje?” konačno sam ga upitao.

“Cijelo ljeto.”

To je, dakle, trajalo mjesecima, a da ja nisam ništa znao jer sam bio ovdje, u Londonu, dok se moj tata držao starog običaja da se sve skriva. Pretpostavivši što mi je na pameti, tata je nastavio.

“Mislio sam da joj mogu pomoći. Možda sam predugo čekao, no simptomi su bili jedva primjetni, tjeskoba i neobične opaske, a to nas sve ponekad zadesi. Nakon toga su uslijedile optužbe. Nije me htjela slušati, kao niti druge. Tvrdi kako ima dokaze, stalno o njima govori i sumnjičava je, a sve su to čiste besmislice i neistine.”

Tata je počeo govoriti sve glasnije, prkosno, naglašavajući pojedine riječi. Prestao je plakati i ponovo počeo tečno govoriti. U njegovu je glasu bilo puno više od tuge.

“Nadao sam se da će to proći, da joj samo treba još malo vremena da se prilagodi životu u Švedskoj, na našoj farmi. No, umjesto toga samo joj se pogoršavalo. A sada...”

Moji roditelji pripadali su generaciji koja nikada nije išla k liječniku, osim ako se nije radilo o nekoj ozljedi koju se moglo opaziti ili opipati. A da neku stranu osobu opterete intimnim pojedinostima iz vlastita života, to je bilo nezamislivo.

“Tata, je li bila kod liječnika?”

“On je rekao da je posrijedi psihotična epizoda. Daniele...”

Moji mama i tata bili su jedini ljudi na svijetu koji nisu govorili kraći oblik mog imena, Dan.

“Mama je u bolnici. Situacija je ozbiljna.”

Kad sam čuo ovo posljednje, htio sam nešto izustiti, ali nisam znao što, iako je trebalo bilo što, no na kraju nisam rekao baš ništa.

“Daniele?”

“Da.”

“Jesi li me čuo?”

“Jesam, čuo sam te.”

………………….

Imao sam kartu i putovnicu i baš kad sam htio čekirati kartu, zazvonio mi je mobitel. Tata.

“Daniele, nje ovdje nema!”

“Nema je gdje, tata?”

“Nema je u bolnici! Otpustili su je. Jučer sam je ovamo doveo jer sama nije htjela doći. No, nije se bunila pa je to ipak učinila dobrovoljno. A onda, kad sam ja otišao, uvjerila je liječnike da je otpuste.”

“Mama ih je nagovorila?”

“Tako su mi rekli.”

“Rekao si mi da su je liječnici dijagnosticirali kao psihotičnu.”

Tata mi na to nije ništa odgovorio. No, bio sam uporan.

“Bolničko osoblje nije s tobom dogovorilo njezino otpuštanje?”

“Ne.”

Nastavio je tišim glasom.

“Sigurno ih je zamolila da ne razgovaraju sa mnom.”

“Zašto bi ona to učinila?”

“Ja sam jedan od onih protiv kojih ona niže svoje optužbe.” Nakon toga nastavio je još brže.

“Ništa od onoga što ona tvrdi nije istina!”

Sada sam ja odšutio svoje. Htio sam ga dalje propitati o tim optužbama, ali nisam mogao. Sjeo sam na svoju prtljagu, držeći se rukama za glavu, i pustio ljude u redu da me obiđu.

“Ima li ona mobitel?”

“Razbila ga je prije nekoliko tjedana. Nema više povjerenja u mobitele.”

Nisam mogao zamisliti svoju štedljivu majku kako bezumno baca mobitel u zid. Moj je tata opisivao postupke neke osobe koju ja više nisam mogao prepoznati.

“Ima li novca?”

“Vjerojatno ima nešto malo. Stalno sa sobom nosi neku kožnu torbu od koje se nikada ne odvaja.”

“Što ima u torbi?”

“Kojekakvo smeće za koje misli da joj je važno. Ona to naziva dokazima. Ali radi se o nekim najobičnijim tričarijama.”

“Kako je otišla iz bolnice?”

“U bolnici mi ne žele reći ni kako je otišla. Sada bi mogla biti bilo gdje!”

 Tek sada sam prvi put osjetio paniku.

“Ti i mama imate zajedničke račune. Možeš nazvati banku i upitati je li u posljednje vrijeme bilo nekih transakcija. Možeš je pratiti preko njezine bankovne kartice.”

Iz tišine koja je uslijedila zaključio sam da tata nikad prije nije nazvao banku. Sva novčana pitanja on je prepuštao mami. U poslu koji su zajedno vodili ona je usklađivala knjigovodstvo, plaćala račune i predavala godišnje prijave poreza jer je bila nadarena za baratanje brojkama i imala dovoljno strpljenja da izdvoji sate za proučavanje računa i troškova. Lako je mogu zamisliti nad debelom knjigovodstvenom knjigom u vrijeme kada još nije bilo računala. Tako je snažno tiskala penkalom da se brojeve moglo čitati poput Brailleova pisma.

“Tata, provjeri u banci i odmah me nazovi natrag.”

Dok sam čekao, istupio sam iz reda i izašao iz glavne zgrade s terminalima, zašavši među skupinu pušača i neprestano misleći na mamu koja je izgubljena negdje u Švedskoj. Mobitel mi je ponovo zazvonio. Iznenadilo me što je tata svoj zadatak obavio tako brzo. Međutim, to nije bio tata.

“Daniele, slušaj me pažljivo...”

Bila je to moja mama.

“Nemam puno impulsa. Sigurna sam da se otac već čuo s tobom. Sve što ti je taj čovjek rekao je laž. Ja nisam poludjela. I ne treba mi liječnik. Treba mi policija. Upravo ću se ukrcati u avion za London. Dočekaj me na Heathrowu, na terminalu broj...”

Tada je prvi put zastala, da provjeri što piše na karti. Pokušao sam iskoristiti priliku, no uspio sam samo reći: “Mama!”

“Daniele, nemoj ništa govoriti, imam jako malo vremena. Avion dolazi na terminal broj jedan. Slijećem za dva sata. Ako tvoj otac nazove, upamti...”

Veza se prekinula.