Colum McCann: TRANSATLANTIK

Colum McCann: TRANSATLANTIK

S engleskog preveo Ozren Doležal

1998.

PARA BELLUM

Istupi iz jarko osvijetljena dizala. Prođe mramornim predvorjem prema okretnim vratima. Šezdeset četiri su mu godine. Vitak. Prosijed. Tijelo mu je blago ukočeno od jučerašnjeg tenisa.

Tamnoplavi sako, lagano izgužvan. Pod njim svjetloplavi džemper. Hlače zapeglana ruba. Ništa nametljivo, ništa razmetljivo. Čak je i njegov hod na neki način ispunjen tišinom. Cipele mu oštro i jasno kuckaju podom. Nosi omanju, kožnatu aktovku. Nakrivi glavu prema vrataru koji se prigne da podigne putni kovčeg: samo odijelo, košulja, brijaći pribor, rezervni par cipela. Pod mišicom čvrsto steže aktovku.

Brzo kroz predvorje. Iz nekoliko kutova začuje svoje ime. Recepcionar, postariji susjed na kauču, podvornik koji čisti velike staklene ploče. Kao da su okretna vrata zahvatila riječi i počela ih okretati sa sobom. Gospodine Mitchell. Senatore. George. Gospodine.

Pred zgradom čeka crna limuzina s upaljenim motorom. Ispušna cijev lagano podrhtava. Preplavi ga olakšanje. Nema novinara. Nema fotografa. Teška njujorška kiša, toliko drukčija od irske: žuri, brza, nestrpljiva, izmiče se kišobranima.

Iskorači u poslijepodne. Na kraju nadstrešnice nad glavom mu se nađe kišobran i pred njim se otvore vrata automobila.

– Hvala, Ramone.

Uvijek ga na trenutak uhvati strepnja da bi ga u autu netko mogao čekati. Neke vijesti. Neko izvješće. Nekakvo bombardiranje. Nema predaje.

Spusti se na stražnje sjedalo, nasloni glavu na hladnu kožu. Opet taj trenutak kada ima dojam da se može okrenuti i vratiti, postati netko drugi. Taj drugi život. Gore. Čeka ga. U zadnje je vrijeme glavna tema tolikih novinskih stupaca: njegova prelijepa mlada supruga, novo dijete, mirovni pregovori. Zavrti mu se u glavi kad pomisli da je nakon toliko godina još uvijek novinska senzacija. Meta objektiva. Plijen informatičkoga žrvnja. Njegova karikatura pokraj kolumni, ozbiljna, u naočalama. Godila bi mu duga tišina. Volio bi samo sjediti ovdje zatvorenih očiju. Dopustiti si da načas zadrijema.

Otvore se prednja vrata i Ramon uskoči na sjedalo, nagne se van, otrese kišobran, osvrne se preko ramena.

– Kao i obično, senatore?

Gotovo dvjesto letova u protekle tri godine. Svaka tri dana jedan let. Iz New Yorka u London, iz Londona u Belfast, iz Belfasta u Dublin, iz Dublina u Washington, iz Washingtona u New York. Putnički avioni, privatni zrakoplovi, vladini čarteri. Vlakovi, limuzine, taksiji. Živi izvan svojega života u dva tijela, dva ormara, dvije sobe, dva sata.

– Da, JFK. Hvala, Ramone.

Pod njim se automobil jedva primjetno pokrene, iziđe na Broadway. Poznat osjećaj iznenadna gubitka, sjeta, tuga zatvorena vozila što odmiče. 

– Samo trenutak, Ramone – reče.

– Gospodine?

– Odmah se vraćam.

Automobil uspori i zaustavi se. On posegne za ručicom, iziđe i zbuni vratara užurbano hitajući kroz mramorno predvorje prema dizalu, dok mu ulaštene cipele kuckaju unoseći kišu.

Devetnaesti kat. Staklo i visoki stropovi. Odškrinuti prozori. Nizovi dugačkih, bijelih polica. Otmjeni perzijski sagovi. U kutu prerano upaljena svjetiljka. Tiho prijeđe parketom od tvrdog brazilskog oraha. Sudar svjetlosti, usprkos kiši koja vani pljušti. Južno je Columbus Circle. Istočno Central Park. Zapadno rijeka Hudson. Odozdo se čuju nedjeljni svirači, uzdižu se zvuci glazbe. Džez.

Heather stoji u sobi njihova sina, pognuta nad stolićem za previjanje, kose podignute visoko iznad vrata. Nije čula kad je ušao. Ostane na vratima, promatra je dok spaja plastična krilca pelene. Nagne se i poljubi njihova sina u trbuh. Rasplete crnu kosu i ponovno se prigne nad dijete. Poškaklja ga. Dijete se hihoće.

Senator ostane na vratima spavaće sobe dok ona napokon ne osjeti da joj stoji za leđima. Izgovori mu ime, podigne dijete sa stolića za presvlačenje, umota dječačića u deku. Nasmije se i priđe mu preko skupoga saga, još noseći prljavu pelenu.

– Nešto si zaboravio?

– Nisam.

Poljubi je. Zatim sina. Razigrano uštipne dječarca za nožni prst. Meka mu se koža skotrlja preko prstiju.

Uzme pelenu − još toplu na dodir − i baci je u koš za pelene. Pomisli kako je život još sposoban za nevjerojatne vragolije. Topla pelena. U šezdeset četvrtoj.          

Heather ga otprati natrag do dizala, uhvati ga za rever sakoa, privuče sebi. Oboje na rukama nose miris svojega sina. Kabeli dizala oglase svoju ožalošćenost.

Najviše je od svega brine da će on završiti kao meso na cilju ubojičina metka.