Suzanna Cahalan, MOZAK U PLAMENU, odlomak 2




     Prema Stephenovu kasnijem prepričavanju strahota koje su uslijedile, probudila sam ga neprekidnim čudnim, tihim stenjanjem. Prvo je mislio da škripim zubima, ali kada su se ti škriputavi zvukovi pretvorili u visoki cvilež, nalik zvuku trljanja brusnog papira o metal, i kad je potom, na podlozi od zvukova koji su dopirali iz televizora, začuo duboko hripanje, kao iz filma Oštrica zločina, shvatio je da nešto nije u redu. Pomislio je da možda ne mogu spavati, ali kada se okrenuo da me pogleda, ja sam sjedila uspravno, posve otvorenih, raširenih očiju, ali ništa nisam vidjela.
      „Hej, što je?“
      Nije bilo odgovora.
      Kada mi je predložio da se pokušam opustiti, okrenula sam se prema njemu piljeći u njega kao da sam opsjednuta. Ruke su mi sunule ravno naprijed, kao u mumije, a onda sam zakolutala očima prema gore i ukočila se. Teško sam hvatala zrak. Tijelo mi se sve više kočilo dok sam neprekidno udisala, bez izdisanja. Odjednom su mi iz usta, kroza stisnute zube, navrle krv i pjena. Stephen je prigušio panični vrisak – njemu je to bilo najstrašnije iskustvo u životu, prizor koji će ga još godinama proganjati – i načas se užasnuto zagledao u moje drhtavo tijelo, a onda je skočio u akciju.
      Stephen nikada prije nije vidio napadaj, ali znao je što treba učiniti. Polegnuo me, okrenuo mi glavu na stranu da se ne ugušim i odjurio po svoj iPhone da nazove hitnu.
      ***
      Taj trenutak, moje prvo ozbiljno zamračenje uma, obilježio je granicu između duševnog zdravlja i bolesti. Premda ću u sljedećim danima i tjednima imati lucidnih razdoblja, više nikada neću biti ista. Sada započinje mračno doba moje bolesti, kada postojim u čistilištu između stvarnog svijeta i nekog drugog, maglovitog, izmišljenog svijeta, stvorenog od halucinacija i paranoje. Od ovog trenutka nadalje, pri sastavljanju djelića tog „izgubljenog vremena“, moram se oslanjati na vanjske izvore.
      Kao što ću kasnije saznati, to je bio samo najdramatičniji i najočitiji napadaj u nizu napadaja koje sam imala već danima. Sve što mi se događalo u prošlih nekoliko tjedana bilo je dio jedne veće, strašnije bitke koja se odvijala na najosnovnijoj razini mog mozga.
      Zdrav mozak jest simfonija od 100 milijarda neurona, a djelovanje svake pojedine moždane stanice usklađuje se u cjelinu iz koje potječu misli, kretnje, sjećanja pa i obično kihanje. Promjene u električnim uzorcima mozga mogu navesti moždane instrumente, neurone, da zasviraju neku melodiju  i potreban je samo jedan neusklađeni instrument da naruši koheziju simfonije. A kada neuroni počnu svirati bez prestanka, neusklađeno i svi odjednom, zbog bolesti, traume, tumora, pa čak i zbog odvikavanja od alkohola ili nedostatka sna, kakofonična posljedica može se pretvoriti u napadaj.
      U nekih ljudi dolazi do toničko-kloničkog napadaja, poput ovoga kojemu je Stephen svjedočio, a koji karakteriziraju gubitak svijesti ili krutost mišića i neobičan, često sinkronizirani ples nehotičnih kretnji – moji strašni pokreti kao u zombija. U drugih ljudi napadaj je suptilniji, a sastoji se od epizoda zurenja u prazno, pomućene svijesti i repetitivnih pokreta ustima ili tijelom. Dugoročne posljedice neliječenih napadaja mogu biti kognitivni defekti, pa i smrt.
      Vrsta i snaga napadaja ovisi o tome gdje je u mozgu došlo do neuronske hiperaktivnosti. Ako se ona nalazi u vidnoj kori, osoba koja ima napadaj doživjet će optička iskrivljenja, poput vizualnih halucinacija; ako se nalazi u motoričkim dijelovima frontalne kore, osoba će imati te složene nehotične pokrete i tako dalje.
      Osim tog snažnog toničko-kloničkog napadaja, ja sam imala i kompleksne parcijalne napadaje; oni su posljedica pretjerane stimulacije u temporalnim režnjevima, koji se smatraju „najškakljivijim“ dijelovima mozga. Do napadaja iz temporalnih režnjeva dolazi u slučaju pretjerane aktivnosti u starim strukturama hipokampa i amigdale, dijelova mozga nadležnih za emocije i pamćenje. Simptomi te vrste napadaja protežu se od osjećaja euforije tipa „božićno jutro“, preko seksualnog uzbuđenja, do vjerskih iskustava. Ljudi često navode osjećaje déjà vu i jamais vu, poput onog mog osjećaja otuđenosti na zahodu; vide svjetlosne aure ili im se pak svijet čini neobično neproporcionalnim (poznato kao efekt Alise u Zemlji Čudesa), a to je ono što mi se događalo dok sam išla na razgovor s Johnom Walshem; i imaju epizode fotofobije, ekstremne osjetljivosti na svjetlost, poput onoga što me snašlo na Times Squareu. Sve su to uobičajeni simptomi ili znakovi napadaja iz temporalnih režnjeva.
      Mali dio ljudi oboljelih od epilepsije temporalnog režnja – oko 5 do 6 posto – navodi izvantjelesno iskustvo; osjećaj taj opisuju kao da su izašli iz vlastita tijela i gledali sami sebe odozgo.
      #
      Nalazim se na nosilima.
      Ukrcavaju me u vozilo hitne pomoći, a Stephen me drži za ruke.
      Ulazim u bolnicu.
      Tu sam. Lebdim iznad tog prizora i gledam dolje. Mirna sam. Ne osjećam strah.    

***
S engleskog prevela Andrea Bagović. MOZAK U PLAMENU možete potražiti i u webknjižari. 
     

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ivana Petrušić: 40 dana, Vodič do mentalnog, tjelesnog i duševnog blagostanja

Tisja Kljaković Braić: U MALU JE UŠA ĐAVA

Anna Todd: POSLIJE SVEGA: PAD