Mario Vargas Llosa: “Pripovjedač priča”



 Mario Vargas Llosa: “Pripovjedač priča”

Novi naslov u biblioteci VELIMIR VISKOVIĆ BIRA ZA VAS



Vargas Llosa u ovome romanu, objavljenom 1987. godine, prepleće dva narativna toka. U jednom, autobiografski pripovjedač na izložbi u Firenci vidi fotografiju Machiguenga Indijanaca koje je posjetio prije dvadeset godina. Retrospekcijom se vraća u prošlost u doba studentskoga prijateljevanja sa Saúlom Zuratom, koji je kasnije nestao negdje u Amazoni. Taj se pripovjedni niz prepleće s poglavljima u kojima se pripovijeda o kozmologiji Machiguenga Indijanaca, njihovim običajima i kulturi. U romanu, koji su kritičari prepoznali kao egzemplarno djelo magijskog realizma, Mario Vargas Llosa znalački miješa zbilju i fikciju, mitsko i fantastično, pri čemu “magijsko-realistička” nije samo čudesna zbilja Amazone i amazonskih Indijanaca, nego i sama narativna elaboracija. Nasljedujući antropološku tradiciju latinoameričkog romana,  vješto uplećući autobiografske elemenate u fikciju, Vargas Llosa u ovom romanu problematizira i uklapanje Indijanaca (lingvističko, političko) u službenu hispanofonu kulturu Perua.


Mario Vargas Llosa rođen je 1936. godine u gradu Arequipa u Peruu. Djetinjstvo provodi u Boliviji i Peruu gdje završava formalno obrazovanje, Filozofski i Pravni fakultet. Ne nailazi na potporu obitelji u svome profesionalnome, pa ni u privatnom izboru, pa je prisiljen obavljati niz različitih poslova da bi sebi i obitelji omogućio preživljavanje. Godine 1959. odlazi u Španjolsku na doktorat na Komplutsko sveučilište u Madridu, a nakon stjecanja titule doktora nastanjuje se u Parizu. Počinje objavljivati priče, a 1964. vraća se u Peru, razvodi od prve žene i odlazi na terensko etnografsko istraživanje u prašumu gdje prikuplja građu o Amazoni i amazonskim narodima. Njegov opsežan opus obuhvaća dvadesetak romana (npr. Grad i psi, 1963; Zelena kuća, 1966; Razgovor u katedrali, 1969; Pripovjedač priča, 1987; Pohvala pomajci, 1988, Lituma u Andama, 1993; Don Rigobertove bilježnice, 1997, Jarčevo slavlje, 2000; Raj iza drugog ugla, 2003.), brojna esejistička (npr. García Márquez: povijest deicida, 1971; Između Sartrea i Camusa, 1981) i autobiografska djela, pripovijesti i priče (Izazov, 1957., Poglavari, 1959.), drame (Bijeg Inke, 1952). Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 2010. godine.



Sa španjolskog prevela Simona Delić
 


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ivana Petrušić: 40 dana, Vodič do mentalnog, tjelesnog i duševnog blagostanja

Tisja Kljaković Braić: U MALU JE UŠA ĐAVA

Anna Todd: POSLIJE SVEGA: PAD