ponedjeljak, 20. studenoga 2017.

Caleb Krisp DONESITE MI GLAVU IVY POCKET

Caleb Krisp
Donesite mi glavu Ivy Pocket
S engleskog prevela Petra Mrduljaš


1.
– Zašto usporavamo?
Nisam spavala. Samo sam lagano drijemala, što je običaj mladih dama za dugih putovanja kočijom. Usta su mi bila širom otvorena. Glava mi je bila ljupko zabačena. Iz nosa bi mi svako malo pobjeglo milozvučno frktanje. Bila sam savršeno elegantna.
– Kočijašu, zašto usporavamo? – Pitala je to neka žena. Zvučala je prilično razdraženo. – Do iduće postaje dijele nas još kilometri. Ovo je krajnje nepropisno.
Moj spokojni sanak nije imao izgleda pred tako glasnim stvorenjem. Dok je ona mljela o „nepredviđenim stajanjima“, odjednom sam postala svjesna da je štropot prozora i štropot kotača zamro.
– Pardon. – Osjetila sam da me netko snažno trknuo pod rebra. – Biste li se mogli malo pomaknuti?
U stranu me gurnuo netko tko se uvalio između mene i prozora. Naglo sam otvorila oči. – Što to radite, luda kravo?
Bila je to ona uštogljena Amerikanka – gospođica Finch. Ona koja se zgrozila time što sama putujem u London. – Sa svojega mjesta ne vidim cestu, a zanima me zašto smo odjednom stali. – Napućila je usne i namrštila se. – To je izrazito nepropisno.
Ostala sam stiješnjena uza zgodnog mladića koji je čvrsto spavao s primjerkom Davida Copperfielda na grudima. Na suprotnoj klupi tri sjedokose sestre marljivo su plele istovjetne žuto-plave šalove. (Ne znam im imena, ali gotovo sam sigurna da su se zvale Patuljasta, Uhata i Prgava.)
– Posve razumljivo. – rekla sam, uljudno ramenom nabivši gospođicu Finch. – Na kraju krajeva, čemu služe vožnje kočijom ako ne da te nasilno napadaju u snu?
Gospođica Finch rastvori zavjesu. – Pa, žao mi je zbog toga. – rekla je ne zvučeći pretjerano pokajnički. – Premda sam vas posve blago trknula.
– Istina. – gorljivo sam se složila. – Uvjerena sam da sam to samo doživjela kao čudovišno bolno jer ste blagoslovljeni rukama drvosječe.
Gospođica Finch bjesomučno je treptala. Spustila sam pogled na njezine ruke. – Ja... Mene su oduvijek opisivali kao krhku.
– Zbog toga vaše nabrekle podlaktice dodatno upadaju u oči. – Pljesnula sam je po koljenu kako to već nove prijateljice čine. – Trebali biste se priključiti cirkusu, draga. Obogatili biste se.
Namrštila se, odmahnula glavom i frknula nosom. Tako, naime, Amerikanci izražavaju duboko oduševljenje. Tada se okrenula i provirila kroz prozor. – Tako je mračno da se ne vidi prst pred nosom.
To je bila istina. Premda je na satu pisalo da su dva poslijepodne, vani je bilo tmurno – tmasti oblaci strašno su nisko nalegli i kovitlali se kao dim iz tvorničkih dimnjaka.
Zavalila sam se na sjedalu i uzdahnula. Zamislila sam se nad time gdje sam. I zašto. Kočija je vozila prema Londonu. A ja sam onamo putovala iz krajnje ozbiljnog razloga. Morala sam izbaviti Rebeccu i dovesti je kući (u Kuću Prospa mogla sam ući samo kroz Ulicu Winslow). Morala sam otkriti kako su me prepoznali njezini tamničari. A morala sam spasiti i Anastasiju Radcliff iz odvratne umobolnice u Islingtonu te je sjediniti s njezinim djetetom od kojega je okrutno odvojena. Ali uto se kočija naglo zaustavila. To me tek naknadno začudilo. – Što vidite, gospođice Finch?
– Ne mnogo. – odgovorila je. – Ali kočijaš silazi.
– Nešto je na cesti. – rekla je Uhata vireći kroz svoj prozor.
– Što bi to moglo biti? – zapitala se Patuljasta.
Prgava pucne prstima kao da sam pudlica. – Curo, izađi i reci kočijašu da zaobiđe to što nam priječi put. Reci mu da sestre i ja moramo do devet biti u Londonu da ne propustimo brod.
Premda sam iskreno mrzila slušati zapovijedi – pogotovo zapovijedi nepristojnih starih baba – i mene je zanimalo što nas je zadržalo.
Stoga sam se progurala pokraj gospođice Finch i izašla iz kočije. Cesta je bila obrubljena gustim žitnim poljima čije su zlatne stabljike pod mrkim, olujnim oblacima izgledale hrđavosmeđe. U daljini sam čula mrmor uznemirenih glasova – ali tek kad sam obišla konje i pogledala cestu, shvatila sam razlog.
Prevrnula su se mala kola nakrcana balvanima. Kočijaš je ležao na tlu, a iz glave mu je tekla krv. Uz njega je stajala pozamašna žena koja je sumanuto jecala dok je naš kočijaš, gospodin Adams, isprezao dva crna pastuha koja su vukla kola.
Oslobodivši konje, gospodin Adams sagne se da pomogne ozlijeđenome čovjeku, kojega su očito njegova kola više brinula. Dok su dvojica kočijaša raspravljala o tome što se dogodilo, gospodin Adams pokaza malu seosku kuću u daljini i primijeti da bi dobro došao još koji par ruku.
– Da odem dići uzbunu? – susretljivo sam ponudila.
– Mogla sam poginuti! – dreknula je debeljuca. – Pravo je čudo što nisam slomila vrat!
– Jeste li ozlijeđeni, gospođo? – upita glas iza mene. Okrenuvši se, ugledala sam gospođicu Finch koja je namršteno promatrala. – Mogu li kako pomoći?
– Pala sam na rame. – odvrati žena stežući nadlakticu. – I gadno boli. – Opet zajeca. – Mogla sam poginuti.
– Što se dogodilo? – upitala sam je.
Ona pokaže ozlijeđenoga čovjeka. – Vozio je kao luđak, eto što!
Uto počne padati kiša koju je vjetar nosio u svim smjerovima.
– Sirotice. – ozbiljno će gospođica Finch. – Dođite se skloniti kod nas u kočiju. Poslat ćemo po liječnika.
– Vrlo ste ljubazni, – reče žena – ali morala bih ostati ovdje da držim svoje stvari na oku. – Pokaže glavom na mene. – Možda bi mi djevojčica mogla praviti društvo? Živci su mi kao strune, stvarno.
Gospođica Finch složi se da je to sjajna zamisao – i gurne me prema cmizdravoj dami pa se žurno vrati u kočiju. Žena mi čvrsto stegne ruku i ponovi da je bila na pragu smrti. Primijetila sam da krišom pogledava cestu iza nas.
– Gadno ste se udarili u glavu. – reče gospodin Adams povlačeći kočijaša na noge.
– Znalo je biti i gore. – odvrati kočijaš i lecne se od bola. – Samo mi... treba kratak predah.
Gospodin Adams pomogne kočijašu da došepa do ruba ceste, gdje ga blago posjedne. No ja se nisam pretjerano obazirala na njih – jer mi je pogled još bio prikovan uz debeljucu koja mi je grčevito stezala ruku. Bila je veličanstveno salasta za jednu damu u nevolji. Sitne oči, neobično primaknute. Koža tako puna kratera i jamica da je podsjećala na grožđicu. Čupave obrve. Nos koji na pola puta naglo skreće u stranu. Neupadljivi brčići. Sve u svemu, bila je nevjerojatno uvjerljiva. Samo ne meni. Jer sam točno znala tko se krije ispod te vješte krinke.


nedjelja, 19. studenoga 2017.

Fiona Barton DIJETE




Fiona Barton
Dijete
S engleskog preveo Dražen Čulić


1.


Utorak, 20. ožujka 2012.

Emma

Računalo mi značajno namigne dok sjedam za svoj radni stol. Dodirujem tipkovnicu i na zaslonu se pojavi Paulova fotografija. Ona koju sam snimila u Rimu, na našem medenom mjesecu, gleda me očima punim ljubavi s druge strane stola na Campu de’ Fiori. Pokušam mu uzvratiti osmijeh, ali nagnuvši se naprijed, ugledam svoj odraz u ekranu i zaustavljam se. Mrzim vidjeti sebe ako nisam spremna na to. Ponekad se i ne prepoznajem. Mislite da znate kako izgledate, onda odjednom neki neznanac blene u vas. To me plaši.
Ali danas se zagledam u lice neznanke. Smeđa kosa podignuta je na tjeme u neurednoj radnoj punđi, golu kožu lica prekrivaju sjene i bore koje se šuljaju prema očima nalik pukotinama u tlu.
Isuse, užasno izgledaš, kažem ženi na ekranu. Pokreti njezinih usana hipnotiziraju me, pa je natjeram da nastavi govoriti.
Daj, Emma, uhvati se posla, kaže ona. Blijedo se osmjehnem, ona mi uzvrati na isti način.
Poludjela si, kaže mi mojim glasom, pa umuknem.
Hvala bogu da me Paul sada ne vidi, pomislim.
Kada se Paul večeras vrati kući, bit će umoran i pomalo mrzovoljan nakon dana provedena s “tupavim” brucošima i još jedne svađe oko rasporeda nastave s pročelnikom svog odsjeka.
Možda je stvar u godinama, ali ovih dana Paula izazovi na poslu zaista uznemiruju. Mislim da je počeo sumnjati u sebe, posvuda vidi prijetnje svom položaju. Fakultetski odsjeci su kao čopori lavova, stvarno. Gomila mužjaka koji se lickaju i zajebavaju i prave važni svojim kandžama. Govorim točno ono što želi čuti i nudim mu džin-tonik.
Mičući njegovu aktovku s kauča, primjećujem da je donio Evening Standard. Sigurno ga je pokupio u podzemnoj.
Sjedim i čitam dok on pod tušem ispire sve što ga tog dana brinulo, onda ugledam onaj naslov s bebom.
Pronađeno tijelo bebe, piše. Tek nekoliko redaka o malenom kosturu pronađenom na gradilištu u Woolwichu i istrazi koju je pokrenula policija. Čitam ih stalno iznova. Ne mogu im dokučiti značenje, kao da su napisani stranim jezikom.
Ali znam što piše i osjećam kako me hvata panika. Istiskuje mi zrak iz pluća. Teško mi je disati.
I dalje sjedim kada se Paul vrati u prizemlje, vlažan i ružičast, vičući da nešto gori.
Svinjski su kotleti crni. Sprženi. Bacam ih u smeće i otvaram prozor da istjeram dim. Vadim smrznutu pizzu iz zamrzivača i stavljam je u mikrovalnu pećnicu dok Paul nijemo sjedi za stolom.
“Moramo nabaviti detektor za dim”, kaže umjesto da se izdere na mene, jer umalo sam zapalila kuću. “Kada se čita, lako se zaboravlja.” On je tako krasan čovjek. Ne zaslužujem ga.
Stojim pred mikrovalnom, gledam kako se pizza okreće i nadima i po stoti se put pitam hoće li me ostaviti. Trebao je, još davno. Da sam bila na njegovu mjestu, ja bih to učinila, ne bih se svakodnevno mogla nositi s mojim problemima i brigama. Ali on ne pokazuje nikakve znakove da se namjerava spakirati. Umjesto toga brine se za mene i čuva me od opasnosti poput nekog revnog roditelja. Stišava me kada se uznemirim, izmišlja razloge da bude dobre volje, drži me uza se dok plačem i govori mi koliko sam sjajna, zabavna i čudesna žena.
“To je zbog bolesti”, govori mi. “Nisi ti takva.”
Ali jesam. On me zapravo ne poznaje. Pobrinula sam se za to. I poštuje moju suzdržanost da kažem bilo što o svojoj prošlosti. “Ne moraš mi reći”, kaže. “Volim te baš takvu kakva si.”
Sveti Pavao – tako ga zovem kada se pravi da mu nisam na teret, ali on me tada obično prekida.
“Nisam baš”, govori.
Dobro, nije svetac. Ali tko je on onda? Bilo kako bilo, njegovi su grijesi i moji grijesi. Kako ono kažu stari parovi? Sve što je moje i tvoje je. Ali moji grijesi… pa, oni su samo moji.
“Em, zašto ne jedeš?” pita me dok spuštam tanjur na stol.
“Kasno sam ručala, imala sam posla. Sada nisam gladna – pojest ću nešto kasnije”, lažem. Znam da bih se zagrcnula stavim li išta u usta.
Osmjehujem se najšire što mogu – kao za fotografiranje. “Dobro sam, Paule. Samo ti jedi.”
Držim se svoje strane stola, s čašom vina u ruci pravim se da slušam kako je proveo dan. Glas mu se diže i spušta, onda zastaje žvačući odvratnu večeru koju sam mu dala, pa nastavlja s pričom.
Povremeno kimam glavom iako ništa ne čujem. Pitam se je li Jude vidjela članak.



Clare Swatman PRIJE NEGO ŠTO ODEŠ


Clare Swatman
Prije nego što odeš
S engleskog prevela Andrea Marić


Prolog


29. lipnja 2013.

Dan je vruć, blistavo sunce u oštrom kontrastu s mračnim raspoloženjem. Zoeno je lice blijedo, bezizražajno dok izlazi iz crnog automobila i nesigurno hoda prema niskoj zgradi od cigle. Njezina majka Sandra žuri se kako bi je sustigla i zaštitnički prima kćer za lakat.
Grupa ljudi, čije je sjene skratilo podnevno sunce, stoji desno od vrata. Zoe ne bi znala reći tko su jer ih je jarka svjetlost sunca pretvorila u puke siluete, ali jedno ili dvoje puši otpuhujući nejednake oblačke dima u topli ljetni zrak. Gledaju Zoe kako prilazi i netko joj uputi suzdržan osmijeh. Zoe ga ne primjećuje.
Unutra majka i kći ukočeno hodaju do prvog reda. Zoena svekrva Susan već je tu. Oči su joj crvene i natečene ispod pažljivo nanesene šminke, i jedva im se nasmiješi dok sjedaju kraj nje. Zoe instinktivno pruži ruku, primi njezinu šaku i nastavi je čvrsto stiskati na sjedalu između njih.
Iza leđa čuju komešanje i šmrcanje i žamor drugih žalobnika dok svi polako zauzimaju svoja mjesta. Ali svu njihovu pažnju za­okuplja ono što se nalazi ispred: Edov lijes, svečano opružen na stolu u prednjem dijelu prostorije. Zoe zuri u drveni sanduk i ne može vjerovati da se tijelo njezina muža, tako snažno, puno energije, tako živo, zaista nalazi unutra. To je potpuno nestvarno.
To je potpuno nepravedno.
Bilo je vruće i onog dana kada je umro. Zoe je jurcala po stanu, kao i obično, ubacujući u torbu stvari za posao: laptop, dnevnik, jabuku, mobitel, dijetnu kolu, knjigu, iPad.
“Stavi još jednu stvar unutra i trebat će ti tegleća marva da to odvuče”, promrmljao je Ed kroza zapjenjenu pastu za zube. Tanki mlaz kliznuo mu je niz bradu i kapnuo na drveni parket.
Ona je prevrnula očima.
“Za ime Božje, Ede”, siknula je osjećajući kako joj istoga trenutka skače tlak. Bila je svjesna da pretjeruje, da ih je samo htio oraspoložiti, ali nije si mogla pomoći. Odmarširala je u kupaonicu, odmotala oveći komad toaletnog papira i sagnula se obrisati mrlju s poda. Dok je trljala, nokat joj je zapeo za parket i pukao.
“U pičku materinu”, promrmljala je dok joj se od ljutnje stezalo grlo. Ispravila se i odjurila opet u kupaonicu, gnjevno otvorila kupaonski ormarić i potražila škarice. Već je kasnila, Ed joj je išao na živce i samo je htjela što prije izaći iz stana. Našla je škarice, odsjekla zalomljeni komadić nokta, ubacila škarice natrag u ormarić i tresnula vratima. Marširajući iz kupaonice, vidjela je da je Ed uvrijeđen i primijetila da joj se miče s puta. To mu nije mogla zamjeriti. Tih je dana stalno bila ljuta, ispod površine joj je ključao neobjašnjiv bijes, spreman eksplodirati u bilo kojem trenutku. Ali to što je svog ponašanja bila svjesna nije značilo da ga može kontrolirati; hormoni, znala je da su posrijedi hormoni. Uvijek ti prokleti hormoni.
Trgnula je vratima police za cipele i posegnula za sandalama. S glavom u garderobi čula je prigušeni Edov glas kako joj nešto govori iz druge sobe.
“Što je?” obrecnula se podižući glavu da ga čuje. Pojavio se na vratima zakapčajući pod bradom remenčić biciklističke kacige.
“Idem ja na posao. Vidimo se poslije.”
“Bok.” Samo tako, kratko, odsječno. Nije bila raspoložena za razgovor, a Edu je to bilo jasno. Okrenuo se i otišao. Koju sekundu kasnije čula je tresak izlaznih vrata i njega kako otključava lanac bicikla i odlazi. U prsima ju je probolo kajanje, ali ignorirala je to i okrenula se opet garderobi.
Bio je to zadnji put što ga je vidjela živog.
Tek je kasnije čula vijest. Čitavo je jutro provela na sastancima i kad je izišla iz dvorane, šefica Olive čekala ju je kraj stola, siva u licu.
“Olive? Što se dogodilo?” rekla je Zoe.
Nekoliko sekunda Olive nije izustila ni glasa i Zoe se uistinu počela brinuti. Je li u čemu pogriješila? Je li sad u nevolji?
“Dođi sa mnom”, rekla je Olive. Glas joj je bio blag i pun sućuti, a ne grub i ljut, što je još više zbunilo Zoe. Ušle su zajedno u sobu za sastanke iz koje je Zoe upravo izišla i Olive je za njima zatvorila vrata.
“Sjedni”, rekla je pokazujući stolicu do sebe, sjedajući i sama. “Molim te.”
Zoe je izvukla stolicu i nervozno sjela na rub. Ruke su joj se počele tresti.
“Zoe, ne znam kako bih ti ovo rekla”, reče Olive bez uvijanja. “Dogodila se nesreća. Riječ je o Edu. Udario ga je autobus.”
Zastala je, a Zoe je prestala disati čekajući da Olive kaže do kraja. Htjela je da što prije izgovori te riječi, da čim prije bude gotovo; istodobno ih nije htjela čuti, ne zapravo, ne naglas.
Tiho kucanje na vratima prekinulo je užasnu tišinu i Zoe je gotovo skočila sa sjedalice. Olive je požurila otvoriti vrata. I Zoe se okrenula i kad ih je vidjela, čitav joj se svijet srušio.
Na vratima je stajalo dvoje policajaca. Tražili su nju.
Umjesto riječi, iz grla joj je pobjegao prigušen jecaj. Pokušala je ustati, ali noge je nisu htjele držati i samo je pala natrag u stolicu. Ruke su joj se tresle i, dok je policajka ulazila u prostoriju, Zoe je podigla pogled prema Olive, očima je moleći neka kaže da je posrijedi velika, užasna greška. Ali Olive joj nije mogla pogledati u oči.
Zoe je zurila u cipele policijske službenice. Bile su tako uglancane da se na njihovim vrhovima jasno odražavala svjetlost žarulje sa stropa. Zamišljala je tu ženu kako se jutros spremala na posao, kako je stajala u kuhinji i laštila svoje cipele do visokog sjaja razmišljajući o danu koji je pred njom. Je li mogla i pomisliti kako će kasnije tog dana morati nekoj drugoj ženi reći da joj je poginuo muž?
I dalje je šutjela zureći u pod.
“Zoe?” izgovorio je glas.
Podigla je pogled. Tri su je lica motrila čekajući da nešto kaže.
“Ja... ja...” Riječi nisu htjele iz grla. “Gdje je on?” konačno je protisnula.
Kao da mu je laknulo što sada i on može nešto reći, muškarac u policijskoj odori pristupio je za korak. “Odveden je u bolnicu Royal Free”, reče. “Jako mi je žao, ali on... liječnici nisu mogli ništa.” Zastao je. “Možemo vas odvesti tamo ako želite.”
Kao obamrla, Zoe je kimnula i ustala. Olive je skočila prema njoj, spremna pomoći joj koliko god može.
“Idemo po tvoje stvari, ljubavi”, rekla je primajući Zoe za lakat i vodeći je prema vratima.
Kod svoga stola Zoe se sagnula i s poda podigla torbu, pokupila vestu s naslona stolca i pogledom prešla preko radne površine kako bi se uvjerila da nije štogod ostavila.
Potom su ona i Olive pošle za policajcima van, pred ured i Olive joj je pomogla da uđe u policijski automobil koji je tu čekao. Ulica je bila neobično tiha. Negdje u podlozi svijesti znala je da mora i drugima javiti što se dogodilo, pa je, dok je auto bešumno klizio prema bolnici, otipkala poznati broj. Najprije Jane. Njezina najbolja prijateljica.
“Hej”, javila se nakon prvog zvona. Glas joj je bio lagan i veseo i zazvučao je tako neumjesno da je Zoe samo glasno uzdahnula.
“Zo, što se dogodilo?”
“Ed...” Glas joj je puknuo i mučila se izgovoriti do kraja. “Riječ je o Edu. On je... bila je nesreća i...” Nije mogla to reći. Nije mogla izgovoriti tu riječ. Nije ni morala.
“Jebote, Zo, gdje si? Dolazim.”
“Royal Free.” Glas joj je bio jedva čujniji od šapta.
“Krećem odmah.”
Auto je već skretao ispred bolnice. Nije bilo vremena za druge pozive. Sunce je stajalo nisko iznad zgrade od smeđe cigle dajući joj neobično mračnu siluetu nasuprot blistavom nebu. Izišla je iz automobila.
Noge su joj zadrhtale i posrnula je, a policajka ju je – da joj je barem uspjela zapamtiti ime – uhvatila za lakat i pomogla joj povratiti ravnotežu. Zajedno su hodale prema ulazu i kad su se vrata iza njih zatvorila, Zoe se osjetila kao da ju je upravo progutao pakao.
Odveli su je do niza stolica u maloj sobi zabačenoj u dubinama bolnice. Dok je čekala, tupo je buljila u zid i plakate koji su oglašavali posmrtno savjetovanje i liječenje depresije; čitala je riječi ne razumijevajući im značenje. Napor da um zadrži praznim crpio je sve njezine snage. Onda je začula poznati glas i pogledala gore. Tu je bila Jane, trčala je prema njoj preko prostorije i njihove su se ruke splele u čvrstom zagrljaju. Zoe je zajecala: snažnim, istrzanim jecajima koji su joj grčili tijelo kao da će ga prelomiti na pola.
“On… on je mrtav”, promucala je kroz guste, slinave suze.
“O Zoe, Zoe, Zoe”, ponavljala je Jane držeći najdražu prijateljicu i čvrsto joj trljajući leđa. Ostale su tako još neko vrijeme dok se Zoeni jecaji nisu smirili, a onda su sjele držeći se za ruke.
“Bila sam grozna prema njemu jutros”, rekla je Zoe dok joj se disanje polako smirivalo. “Nije me mogao ni pogledati. Mrzio me je, Jane.”
“Zoe, Ed te nikada ne bi mrzio. Obožavao te, i znao je da ga voliš. Molim te, nemoj misliti takve stvari.”
“Ali ja sam bila tako ljuta na njega, a on nije ništa loše napravio. Nisam ga čak ni pozdravila na odlasku, a sad ga više nema i više mu nikad neću moći reći koliko ga volim. Prekasno je. Što ću sad, što da radim?”
Prije no što je Jane uspjela odgovoriti, doktor je došao i poveo ih prema mjestu gdje je ležao Ed kako bi identificirala njegovo tijelo. Zoe je kao kroz omaglicu slušala dok su joj doktori objašnjavali kako je Eda udario autobus, kako nije imao šanse, da je umro na putu do bolnice. Riječi “masivna moždana trauma” i “ništa što bismo mogli učiniti” ulazile su joj i izlazile iz svijesti, ali nije mogla podnijeti misao na Edov bol, na njegove ozljede. Sve o čemu je mogla razmišljati bilo je: zašto, zašto? Zašto ga je pustila da ode iz kuće a da mu nije rekla kako ga voli? Da ga je zagrlila i time barem za koji trenutak odgodila njegov odlazak, on bi sada bio živ i njih bi dvoje sve mogli riješiti; bila je sigurna da bi. Da ga je odvezla na posao umjesto što ga je pustila da ide biciklom – mrzila je taj bicikl, uvijek se bojala da bi ga netko mogao srušiti i povrijediti...
Ali sad je kasno za sve. Ed je mrtav.
O moj Bože, Ed je mrtav.
Kao omamljenu odveli su je do Edova ležaja. Unatoč ozljedama – očistili su ga najbolje što su mogli, ali na licu i prsima još je ostalo tragova krvi – bio je to njezin Ed i poriv da ispruži ruke i dotakne ga, da ga zagrli i kaže kako će sve biti u redu, bio je prejak. Ali znala je da ne može. Umjesto toga, samo se okrenula i otišla, a uz nju i Jane, držeći je za ramena.
Sljedećih nekoliko sati prošlo je u izmaglici. Sjećala se da su joj ljudi davali čaj, da su je tješili i grlili, sjećala se klepetanja i zujanja kolica koja su prolazila kroz sobu za posjetitelje gdje su sjedili. Onda je došla Edova mama Susan i dvije su se žene zagrlile, povezane prevelikom boli koja ih je obje preplavila.
I sada, evo ih ponovo. Prošlo je tek nekoliko dana i bol je još tako jaka da se Zoe samo čudi što i dalje nekako diše.
Iz dubine prsa otme joj se glasan jecaj i ona brzo rukom prekrije usta upinjući se da se smiri. Mama joj čvršće stisne drugu ruku.
I tada obred počne.
Zoe sjedi suhih očiju dok svećenik počinje govoriti tihe, nježne riječi o njezinu mužu. A onda je red na Zoe. Nije sigurna da to može podnijeti, ali obećala je Susan i, dok korača prema podiju držeći u ruci napola izgužvan papir i gledajući more lica, sve te ljude koji su voljeli Eda, koji vole nju, zna da nešto mora kazati. Pristupi mikrofonu.
“Zapisala sam tu par stvari koje sam htjela reći, ali više nisam sigurna da su to prave riječi.” Glas joj blago napukne i Sandra se pokrene kako bi je došla utješiti, ali Zoe joj gotovo neprimjetno odmahne glavom i udahne dubok, isprekidan dah. “Zadnjih petnaest godina Ed je bio čitav moj svijet. On mi je bio sve i istina je da mi je to što moram nastaviti živjeti u svijetu bez njega jednako kao da moram prepješačiti nepreglednu pustinju bez kapi vode. Već mi se čini da tako živim, a on je tek otišao. I znam da svi kažu kako vrijeme liječi, ali mislim da ja to ne želim. Ne želim da uspomena na njega, na ono što smo zajedno imali, ikada izblijedi. Želim je čuvati zauvijek, da mi pomogne prebroditi teške dane za koje znam da dolaze.”
Zastane, pogleda u vlastite šake koje tako čvrsto stišću rub govornice da su im članci pobijelili.
“Uvijek ću željeti da sam mu neke stvari rekla, a da neke druge nisam, i uvijek ću maštati o tome kako bih promijenila nešto od onog što sam napravila na dan njegove smrti, i tijekom mjeseci i godina koje su prethodile. Ali ne mogu, i umjesto toga nastojat ću sačuvati u sebi sve one lijepe trenutke, a zaboraviti ružne…”
Ponovo zastane, pogleda ravno preda se i ulovi Janein pogled. Lice njezine prijateljice blijedo je, iscrpljeno, kao neka izbijeljena verzija nje same.
“Nadam se da ćete i vi moći učiniti isto. Sjećati se Eda s ljubavlju. Drago mi je što ste svi ovdje. Mislim da ovo ne bih mogla bez vas. Hvala vam…” I tu joj se glas slomi, a suze briznu i ona požuri natrag svom sjedalu i naručju svoje majke.
Svećenik nastavi dalje, ali Zoe je malo što doista čula. I tu je kraj obreda, i dok se zavjesa navlači oko lijesa, počinje Edova najdraža pjesma, Under My Thumb Rolling Stonesa. “Ne!” jekne Zoe, naglo okrene glavu i zagnjuri lice u dlanove puštajući suze da slobodno teku. A kad je ponovo podigla pogled, Eda više nije bilo.




četvrtak, 16. studenoga 2017.

Katherine McGee BLISTAVE VISINE

Katharine McGee
Blistave visine
S engleskog prevela Andrea Pongrac

LEDA


„KAKAV BI DEKOR danas željela?“
Leda je znala da ne smije zakolutati očima. Sjedila je uspravno poput svijeće na bež kauču odbivši leći iako joj je to psiholog, dr. Vanderstein, predložio već tko zna koliko puta. Gadno se varao ako je mislio da će joj ležanje pomoći da mu se otvori.
– I ovo je u redu. – Trznula je zapešćem kako bi zatvorila hologramski prozor koji se pojavio pred njom prikazujući nekoliko desetaka različitih vrsta dekora za zidove koji su mogli mijenjati boju – britanski ružičnjak, paklena saharska pustinja, ugodna knjižnica – i ostavila bezukusnu temeljnu opciju s bež zidovima i sagom boje bljuvotine. Iako je pretpostavila da je to test na kojemu opetovano pada, gotovo je izopačeno uživala prisiljavajući dr. Vandersteina da s njom provodi sat vremena u deprimirajućoj okolini. Ako već ona mora ispaštati tijekom seansi, e pa, onda će i on!
Kao obično, nije prokomentirao njezinu odluku. – Kako se osjećaš?
Želite znati kako se osjećam? bijesno je pomislila. Kao prvo, izdali su je najbolja prijateljica i jedini mladić do kojeg joj je u životu bilo stalo i s kojim je, usput rečeno, izgubila nevinost. Štoviše, sad su njih dvoje u vezi iako je Atlas usvojen kao Averyn brat! Treće, uhvatila je tatu kako vara mamu s Eris, jednom od kolegica iz razreda – nije ju bila u stanju ni nazvati prijateljicom. I, da, onda je Eris još poginula jer ju je ona slučajno gurnula s krova Tornja!
– Dobro sam. – osorno je odbrusila.
Znala je da to mora elaborirati ne želi li da se terapija otegne. Kako je već bila na odvikavanju, poznala je pravila. Duboko je udahnula i krenula ispočetka. – Zapravo želim reći da se oporavljam s obzirom na sve. Nije mi lako, ali sam zahvalna što imam podršku prijateljā. – Iako joj trenutačno uopće nije bilo stalo do njih. Na težak je način spoznala da im uopće ne može vjerovati.
– Jesi li već razgovarala s Avery o tome što se dogodilo? Znam da je i ona bila gore s tobom kad je Eris pala...
– Jesam. – odmah ga je prekinula. Kako da ne! Avery Fuller, njezina takozvana najbolja prijateljica, pokazala se najgorom od svih! Ali Leda nije voljela slušati druge kako govore o tome što je zadesilo Eris.
– I to ti pomaže?
– Da. – Pričekala je da joj postavi sljedeće pitanje, ali se namrštio i zagledao u točku pred sobom kao u kakvu projekciju, samo njemu vidljivu. I tad ju je uhvatila mučnina. Što ako se služi detektorom laži? Iako nigdje nije zapazila skenere vitalnih funkcija, moglo bi ih biti u izobilju! Možda joj je baš u tom trenutku pratio srčani rad ili krvni tlak, koji su vjerojatno skakali kao ludi!
Umorno je uzdahnuo. – Leda, viđamo se od smrti tvoje prijateljice, a nismo se još maknuli s mrtve točke. Što misliš da je potrebno poduzeti kako bi ti bilo bolje?
– Ali bolje mi je. – pobunila se. – I to zahvaljujući vama. – Nevoljko se nasmiješila, ali bilo je očito da ne nasjeda.
– Vidim da ne uzimaš lijekove. – nastavio je mijenjajući taktiku.
Uhvatila se zubima za usnicu. Nije ništa uzela u zadnjih mjesec dana, ni jedan jedini xenperheidren ili stabilizator raspoloženja, čak ni pilulu za spavanje. Nije više vjerovala samoj sebi kad je u pitanju bila kemija nakon onoga što se dogodilo na krovu. Eris je bila kurva koja se samo htjela domoći para i pritom nije marila što će uništiti obitelj, ali svejedno je nije namjeravala...
Ne, podsjetila se stišćući šake uz tijelo. Nisam je ubila. Poginula je nesretnim slučajem. Ne snosim krivnju. Ne snosim krivnju. Ponavljala je to poput mantre koju je znala izgovarati na jogi u Silver Coveu.
Bude li to dovoljno puta ponovila, možda će se i obistiniti!
– Pokušavam se oporaviti bez ičega. S obzirom na sve što sam u prošlosti konzumirala i ostalo... – Nikako joj se nije sviđalo što mora spomenuti svoje liječenje, ali osjećala se stjeranom u kut i nije znala što drugo reći.
Kimnuo je gotovo s poštovanjem. – Razumijem. Ali ovo je izuzetno važna godina za tebe jer je faks na pomolu, stoga ne želim da... ova situacija nepovoljno utječe na tvoja postignuća.
Nije to tek situacija, pomislila je s gorčinom.
– Sudeći prema tvojem sobnom računalu, očito imaš problema sa spavanjem i to me zabrinjava.
– Otkad nadzirete moje računalo? – uskliknula je na trenutak izgubivši kontrolu nad svojim smirenim i ravnodušnim glasom.
Ostao je neugodno zatečen. – Samo pratim podatke o tvojem spavanju. – odmah se ogradio. – Tvoji su roditelji dali pristanak… mislio sam da su ti rekli...
Ljutito je odmahnula glavom. S njima će se poslije obračunati! Samo zato što je još maloljetnica, ne znači da joj se mogu petljati u život! – Vjerujte mi, dobro sam!


srijeda, 15. studenoga 2017.

Arundhati Roy MINISTARSTVO POTPUNE SREĆE


Arundhati Roy
Ministarstvo potpune sreće
S engleskog preveo Saša Stančin


1.
Kamo stare ptice odlaze uginuti?


Živjela je na groblju kao drvo. U zoru bi ispratila vrane i dočekala povratak šišmiša. U sumrak činila obrnuto. Između smjena razgovarala je s duhovima strvinara što su lebdjeli među visokim granama. Nježni stisak njihovih kandža ćutila je kao što se u amputiranom udu osjeća bol. Shvatila je kako nisu pretjerano nesretni što su se oprostili i iz ove priče otišli.
Kad se uselila, mjesecima je postojano, kao što čine stabla, trpjela usputnu, nenamjernu okrutnost. Ne bi se okrenula da vidi koji se to dječačić na nju bacio kamenom, nije okretala glavu da pročita kakve su joj to uvrede urezali u koru. Kad bi joj se ljudi rugali – nazivali je klaunom bez cirkusa, kraljicom bez palače – puštala je da bolna uvreda prođe kroz grane poput povjetarca, pa bol ublažavala balzamom šuštavog lišća.
Tek pošto se Ziauddin, slijepi imam koji je nekoć vodio molitvu u džamiji Fatehpuri, sprijateljio s njom i počeo je posjećivati, susjedstvo je zaključilo kako je došlo vrijeme da je puste na miru.
Jednom davno, čovjek koji zna engleski kazao joj je kako njeno ime, kad se napiše obrnuto (na engleskom) ispadne Majnu. U engleskoj verziji priče o Laili i Majnuu, rekao je, Majnu se zove Romeo, dok je Laila Julija. Njoj je to bilo urnebesno smiješno. “To bi značilo da sam od njihove priče skuhala khichdi?” upitala ga je. “Što će oni kad otkriju kako bi Laila ustvari mogla biti Majnu, Romi je ustvari Juli?” Kad su se sljedeći put sreli, Čovjek Koji Zna Engleski rekao joj je da je pogriješio. Ako joj se ime napiše obrnuto, ispadne Mujna, što niti je ime niti išta znači. Na to je odvratila: “Nema veze. Ja sam svi oni, ja sam Romi i Juli, ja sam Laila i Majnu. I Mujna, što ima veze? Tko je uopće rekao da se zovem Anjum? Ne zovem se Anjum, zovem se Anjuman. Ja sam mehfil, okupljanje. Svega i ničega, svakog i nikog. Ima li još tko koga treba pozvati? Svi su pozvani.”
Čovjek Koji Zna Engleski kazao je kako je to baš domišljato izrekla. Da njemu to nikad ne bi palo na pamet. Na to mu je rekla: “Pa kako bi i mogao, s tvojim znanjem urdskog? Ma što ti pada na pamet? Da si, zato što znaš engleski, odmah zato i pametniji?”
Nasmijao se. Ona se nasmijala njegovom smijehu. Podijelili su cigaretu s filterom. Požalio se kako su cigarete Wills Navy Cut kratke i debele, kvalitetom ne opravdavaju cijenu. Ona je odgovorila kako su joj totalno bolje od marke Four Square ili jako muževnih cigareta Red & White.
Sad mu se nije mogla sjetiti imena. Možda ga nikad nije ni znala. Nema njega odavno, Čovjeka Koji Zna Engleski, otišao je već kamo je morao. A ona živi na groblju iza državne bolnice. Društvo joj je pravio čelični ormar Godrej u kojem je držala svoju glazbu – vrpce i izgrebane ploče – stari harmonij, odjeću, nakit, očeve knjige s pjesmama, svoje albume s fotografijama i nekoliko izrezaka iz novina koji su preživjeli lomaču u Khwabgi. Ključ na crnom koncu objesila je oko vrata, uz savijenu srebrnu čačkalicu. Spavala je na izlizanom perzijskom sagu koji je preko dana držala pod ključem, a noću bi ga razmotala između grobova (kao šalu koju s drugima nije dijelila, nikad se ne bi dvije noći zaredom smjestila između istih grobova). I dalje je pušila. Još uvijek Navy Cut.
Jednog jutra, dok mu je naglas čitala iz novina, stari ju je imam, koji je očito uopće nije slušao, upitao, i to onako, kao usput: “Je li istina da se kod vas čak i hindusi pokapaju, a ne kremiraju?”
Naslutila je da bi pitanje moglo biti problematično, pa je odugovlačila s odgovorom. “Istina? Je li što istina? Što je to ustvari istina?”
Imam nije htio dopustiti da ga skrene protupitanjima pa je promrmljao automatski odgovor. “Sach Khuda hai. Khuda hi Sach hai.” Istina je Bog. Bog je istina. Mudrost kakva se mogla pročitati na stražnjoj strani oslikanog kamiona koji juri cestom. Onda je stisnuo svoje slijepe zelene oči i upitao prepredeno zelenim šaptom: “Reci, kad tvoji preminu, gdje ih pokopaju? Tko pere mrtvace? Tko izgovara molitvu?”
Anjum dugo nije progovarala. Onda se nagnula prema njemu i šaptom mu odgovorila, nimalo nalik drvetu: “Imam-sahibe, kad ljudi spominju boje – crvenu, plavu, narančastu, kad opisuju nebo u suton, ili mjesečinu za ramazana – što tada pomisliš?”
Nakon što su jedno drugo tako duboko, gotovo smrtno ranili, sjedili su zajedno u tišini na nečijem osunčanom grobu i krvarili. Naposljetku je šutnju prekinula Anjum.
“Reci ti meni”, rekla je. “Ti si imam-sahib, nisam ja. Kamo stare ptice odlaze umrijeti? Padaju li po nama poput kamenja s neba? Nailazimo li na njihova mrtva tijela po ulicama? Ne čini li ti se kako je Svevideći, Svemoćni koji nas je na Zemlju smjestio istovremeno pripremio i odgovarajući postupak kad nas s nje treba ukloniti?”
Tog dana je imamov posjet svršio ranije nego inače. Anjum ga je pratila pogledom dok je odlazio i kuckajući tražio put između grobova, a sljepački štap bi mu zasvirao kad bi putem naletio na praznu bocu pića ili odbačenu špricu. Nije ga pozivala da se predomisli. Znala je da će se vratiti. Koliko god skrivena bila, znala je prepoznati istinsku usamljenost. Osjećala je kako na neki neizravni način on njenu hladovinu ne treba manje nego ona njegovu. A iz iskustva je znala kako je potreba skladište u koje stanu znatne količine okrutnosti.
Iako se Anjum s Khwabgom nije rastala pretjerano srdačno, znala je kako nema pravo odavati mu snove i tajne.


ponedjeljak, 13. studenoga 2017.

Jurica Pavičić CRVENA VODA

Za početak, Vesna pamti vrijeme.
Dan je bio rujanski topao, predivan, baš kao da im se nebo unaprijed ruga. Toplinu babljeg ljeta cijelo je popodne hladio ugodni maeštral s mora. A kad se smrklo, u ulice, kuhinje i sobe ušao je ugodni srh večernje hladnoće koja najavljuje jesen.
Vesna ne pamti samo vrijeme. Pamti i prostor.
Pamti kuću na vrhu Mista, u ulici iza crkve, kuću u kojoj je poživjela najveći dio života. Kad zatvori oči, Vesna jasno može vidjeti raspored prostorija, pokućstvo, predmete. Ulaz preko balature, ostakljena veranda, dnevna soba, kuhinja s podom od taraco-kocki. U dnevnoj sobi stol, a nasuprot stolu kauč s iscufanom presvlakom. U hodniku metalni pikatabar za kapute. A pokraj njega – vrata. Vrata Silvine sobe, na koja je Silva nalijepila natpis Keep out.
Vesna pamti kako je dnevna soba izgledala tog dana. U uglu televizor EI Niš. Na fotelji naramak još neopeglane robe. Na zidu kalendar s kanadskim vedutama, a iznad kuhinjskih vrata oleografija Dobrog Isusa. Isus na slici ima vlažne i sanjive oči, pognutu glavu i blago valovitu bradu. Uperio je kažiprst nagore, kao da ih opominje na ono što dolazi.
Tako je izgledala njihova stara kuća tog dana – 23. rujna 1989.
Te je večeri subota. Kao i svake subote, večeraju zajedno. Četvero ih je za stolom. Na čelu je stola Jakov. Na suprotnoj strani sjedi ona sama. Uz stranu prema terasi sjede njihova djeca. Dvoje djece. Dvoje blizanaca – Silva i Mate.
Tako počinje prizor koji Vesna pamti. Svi su četvero u kući, sjede oko stola. Pred njima je večera, a tu je večeru ona skuhala. Pred njima su na stolu lešo fažoleti, kruh i frigane gire. A njih četvero sjede i jedu, kao da je obična večer, bilo koja večer.
U uglu sobe upaljen je TV s kojeg se čuju vijesti. Vijesti su burne, vremena uzbudljiva: kineski studenti demonstriraju na trgu, u Rumunjskoj se pobunio narod, a slovenska je partija izglasala novi ustav i zatražila reformu jugoslavenske federacije. Posvuda uokolo o politici se govori s nekom novom, nemirnom gorljivošću. Ali ni nju ni Jakova politika ne zanima. I ona i Jakov žive u čvrstom uvjerenju da ako se budu držali podalje od nevolja, da će se nevolje držati podalje od njih.
Sve pamti Vesna: mirise, okuse, slike. Pamti meke utrobe girica koje joj se tope u ustima. Fažolete koje je – kao uvijek – začinila nasjeckanim češnjakom. Pamti Jakova koji, kao uvijek, jede sporo i malo. Silvu, kako halapljivo guta ribu, bori se s dračama i pljuca ih u tanjur. Pamti – naravno – i Matu. Pamti ga kako jede pažljivo i polako, kako slaže riblje kičme uz rub tanjura, u potpunom redu, kao da su mrtvaci. Mate je uvijek tako jeo. Polako, metodično, režući sitne komade hrane, kao da hrani male, nevidljive Liliputance.
Četiri siluete, četiri tijela, nagnuta za stol – cuclaju ribu i pljuju drače. Tako pamti Vesna tu večer. Pamti je do dandanas.
Jer, danas zna. Zna ono što tada još nije znala.
Zna da je to posljednja večer njihova normalnog života.


nedjelja, 22. listopada 2017.

Zoe Sugg KAKO DA DRUGI ZAPAZE VAŠ BLOG

Kako da drugi zapaze vaš blog

Uvijek je donekle obeshrabrujuće kad čovjek utroši silne sate preznojavajući se nad laptopom u pokušaju da osmisli savršenu objavu, a onda ne dobije ni jedan jedini komentar. Svatko od nas je to doživio na vlastitoj koži: s pokretanjem bloga ne dolaze automatski i čitatelji i zapravo se u tome i krije cijela draž. Jedna moja frendica nedavno je odlučila pokrenuti blog i upitala me za savjet pa sam, eto, odlučila sjesti i sastaviti kraći popis naputaka koje sam joj dala u nadi da će pomoći i nekima od vas koji prate moj blog.

Dakle, ako vam je potrebno malo pomoći ili poticaja, evo što predlažem:

1. Pokrenite raspravu! Završite svoju objavu pitanjem koje sažima što ste napisali i kojim ćete čitatelje potaknuti da vam se jave.

2. Aktivirajte se! Otvorite profil na Twitteru i uključujte se u blogerske rasprave uporabom hashtagova. Predstavite svoj blog drugim blogerima i sklapajte prijateljstva. Shvatit ćete da imate mnogo toga zajedničkoga i da uvijek možete o nečemu razgovarati!

3. Komentirajte objave na blogovima koji vam se sviđaju! Svi koji se javljaju s komentarima zapazit će vas i shvatiti da i vi imate blog. Plus, kako sam spomenula u prethodnoj točki, osjećat ćete se pozitivno znajući da ste uključeni u nešto.

4. Reklamirajte svoj blog na društvenim medijima! Poslužite se Instagramom i povezujte fotke sa svojim blogom. Na Instagramu se objavljuje mnogo toga i ako se poslužite hashtagovima preko kojih korisnici mogu pretraživati sadržaje, velika je vjerojatnost da će pronaći i vaš blog. Pinterest također dobro dođe!

5. Budite prirodni! Nemojte spamati druge ili tvitati linkove dvadeset četiri sata dnevno. Nitko ne voli one koji se silno trude – osim toga, to može biti i odbojno. Umjesto toga, nastupite prirodno! Zabavljate se i ne mislite na brojke! Za neke je stvari potrebno vrijeme, ali s malo strpljenja i uključenosti u društvene medije u tili ćete čas steći velik broj pratitelja!

Nadam se da će vam ovi naputci barem donekle pomoći. Na kraju krajeva, brojke su samo brojke i zapravo je najvažnije da uživate pišući za sebe. Čak i da preko noći broj mojih pratitelja padne na pet, nastavila bih pisati jer mi to pruža čisti užitak! Blog mi nakratko omogućava bijeg od stvarnosti i silno me usrećuje, a to je najvažnije!

Jeste li nedavno pokrenuli blog? Hoćete li primijeniti ijedan od ovih naputaka? (Kužite što sam učinila? Vratite se na prvi naputak – ha, ha!)

Cura na netu se odjavljuje XXX