utorak, 22. svibnja 2018.

Emily Barr JEDINO SJEĆANJE FLORE BANKS


Emily Barr
JEDINO SJEĆANJE FLORE BANKS
S engleskog preveo Dražen Čulić


More je crno; golemo prostranstvo crnila proteže se u noć. Odsjaj mjeseca svjetluca u tami. Kopno se nastavlja osvijetljenim šetalištem, onda nestaje.
Pitam se trebam li krenuti plažom i hodajući po neravnom kamenju i mokrom pijesku upropastiti one čudne žute cipele za koje uopće ne znam sviđaju li mi se.
Mogu sjesti i piti crvenu tekućinu iz čaše koju držim, još malo gledati u more. Pažljivo se spuštam stepenicama koje su po sredini sasvim istanjene i krećem preko kamenja. Pete mi ipak ne propadaju. Kameniti pijesak čvršći je nego što izgleda. Nalazim zgodno mjesto, sjedam i buljim u more.
Valovi bučno oplakuju kamenje, onda začujem korake koji mi se približavaju s leđa. Nisam se okrenula. Zatim netko sjeda pored mene.
“Flora”, kaže sa širokim osmijehom mladić koji sjedi pored mene na kamenju. Ramena nam se dodiruju. “To je vino, je li tako?” Uzima čašu iz mojih ruku i otpija gutljaj.

Gledam ga. Nosi naočale, ima tamnu kosu, odjeven je u traper.
Malo se odmaknem od njega.
“Ja sam”, kaže. “Drake. Flora, jesi li dobro?”
“Ti si Drake?”
“Da. Ah, da. Shvaćam što se dogodilo. U redu je, Flora. Poznajem te mjesecima. Bio sam Paigein dečko.”
Ne znam što bih mu rekla.
“Ma dobro je. Stvarno. Ali ti piješ vino? To ne liči na tebe.”
Želim nešto reći, ali stvarno sam bez riječi. Pokušavam se praviti da sam normalna. To je Drake. Priredio je zabavu, sada je na plaži.”
“Što ti radiš ovdje?“ pitam. “Mislim, na plaži?”
Gledam riječi na svojoj lijevoj ruci. Jedva ih razaznajem na svjetlu s ulice iznad nas. Drake odlazi, opet mi kaže moja lijeva ruka. Ono ispod je nečitko, a desna me opet podsjeća da budem hrabra.
Uzima moju lijevu ruku i čita. Dlan mu je topao na mome.
Drake odlazi“, kaže. “P.-in dečko.” Zajedno blenemo u te riječi. “FLORA, budi hrabra”, čita s druge ruke. “Sviđaju mi se riječi na tvojim rukama. Uspijeva li? Pomažu li ti da se sjetiš?”
Sada me drži za obje ruke.
Kaže: “Bio sam Paigein dečko.”
Ne znam zašto je ovdje. On odlazi. Ide na neko drugo mjesto.
Noć je postala hladnija, s mora mi ravno u lice puše ledeni vjetar.
“Kako će tamo biti? Tamo kamo ideš?” Govorim brzo jer mi je još neugodno.
I dalje me drži za ruke. Sviđa mi se osjećaj topline njegovih ruku na mojima. Iz pogleda mu mogu vidjeti da sam trebala znati odgovore na svoja pitanja.
“Bit će nevjerojatno”, kaže. “Hladno. Već sam jednom bio tamo. Jako, jako davno. Za praznike smo otišli u Svalbard gledati ponoćno sunce. Bilo mi je deset godina i otada želim tamo živjeti. Što ću sada, nakon devet godina, konačno napraviti. Bit će moćno.” Uzdahne. “Moja predavanja su na engleskom jer tamo dolaze ljudi iz cijelog svijeta. Srećom za mene, slab sam s jezicima.”
Premješta se tako da nam se bokovi dodiruju. Pušta mi lijevu ruku, ali desnu steže čvršće.
Nemoguće je slušati što Drake govori jer koža na mom tijelu počela je živjeti neki svoj život. Postala je preosjetljiva, a sve što želi, svaki njen djelić, jest da me on dodiruje.
On je Paigein dečko i ne znam što traži ovdje.
“Srećom za tebe”, uspijevam ponoviti. Naslanjam glavu na njegovo rame jer nemam što izgubiti. “Imaš devetnaest godina”, kažem. “Meni je sedamnaest.” Čini mi se da je to važno zapamtiti. Mičem glavu jer on je dečko moje prijateljice.
Drake se proteže, prebacuje lijevu ruku preko mene i povlači mi glavu na svoje rame. Naslanjam se na njega, osjećam ruku koja me grli.
“Paige i ja smo prekinuli”, kaže.
Okreće lice prema mome, ja se okrećem prema njemu. Kada njegove usne dodirnu moje, znam da je to jedina stvar na svijetu koju mogu napraviti.
Nad nama prolaze automobili. Valovi se razbijaju o obalu pored naših nogu. Želim zauvijek sjediti s njim na plaži. Nemam pojma kako i zašto se ovo događa, ali znam da je to jedina dobra stvar koja mi se ikad dogodila u životu. Bljeskaju svjetla. Svijet oko mene nestaje.
Uspijevam se vratiti u stvarnost. Val udara u obalu, vjetar mi nosi kosu na sve strane.
“Hej”, kaže on. “Slušaj. Bi li otišla nekamo sa mnom? Ono, sada? Mogli bismo provesti noć zajedno.”
Buljim u njega. Mogli bismo provesti noć zajedno. Osjećam kako se sve u meni napinje. Želim provesti noć s njim. Ne bih imala pojma što napraviti. On želi provesti noć sa mnom. Noć. Ovu noć.
Moram kući.
“Ali moja mama…”, kažem. Gledamo jedno drugo, ne mogu dovršiti rečenicu. Ne mogu odvojiti pogled od njegovih očiju. Naginjem se da ga opet poljubim, ali on se odmiče.
“Tvoja mama”, kaže. “O, Bože! Žao mi je. Bila je to užasna ideja, mislim. Kojeg ja to vraga… nisam htio…”
Zaustavlja se. Ja ne mogu progovoriti pa kimam glavom. Gleda me s izrazom lica koji nije lako odgonetnuti.
“Dobro sam”, kažem mu.
“Žao mi je. Ja… ja ne bih… nikad…”
Uzimam pramen kose i stavljam ga u usta. Ne mogu izgovoriti stvari koje su mi u glavi. Želim mu reći da nikada nisam očekivala da će mi se ovo dogoditi, da sam sigurna da mi se nikada prije nije dogodilo; da sam zbunjena i trenutno se još pokušavam pribrati, da ću ga zauvijek voljeti jer sam se zbog njega osjetila normalnom, da bih voljela provesti noć s njim. Ipak, ne mogu biti tako nevjerna svojoj prijateljici i ne mogu ostati vani cijelu noć jer jednostavno ne mogu.
“Nazvala bi policiju”, dodajem misleći na svoju majku.
“Policiju. Isuse! Ja sam idiot. Zaboravi da sam išta rekao.”
Dlačice na rukama nakostriješile su mi se od hladnoće. More tutnji, posvuda puše, mjesec i sve zvijezde sakrili su se iza oblaka. Nebo je prazno kao i more.
“Evo u čemu je stvar”, kaže Drake, “mogu to reći jer ono, neka sve ide dovraga. Ionako se nećeš sjećati. Nalazili smo se u pabu, ti i Paige i ja, gledao bih te, ono, zgodna si i plava i drukčija od svih drugih cura na svijetu pa sam se pitao kako bi bilo biti s tobom. Toliko si drukčija, a uvijek si mi se smiješila. Poželio sam paziti na tebe i slušati što govoriš jer je to drukčije od svega što govore drugi.” Uzima moje lice u svoje ruke. “Hoćeš li biti dobro, Flora?”
Kimam glavom. Želim zapisati da sam ga poljubila, istog trena. Bilo bi to čudno, črčkati po ruci dok on priča. Želim zapisati da me želio nekamo odvesti i provesti noć sa mnom. Ne želim zaboraviti. Možda bismo to i mogli napraviti. Mogla bih smisliti neki način. Mogla bih jednu noć biti normalna, biti odrasla.
“Bit ću dobro”, kažem. “Slušaj. Ako sada nekamo odemo, mogla bih. Sigurna sam da bih mogla srediti da sve bude u redu.”
“Ne. Oprosti. Moja greška. Ne možemo. Ali znaš – mogli bismo ostati u vezi? Ono, javljaj mi se – da znam da si dobro? Hoćeš, je li tako da hoćeš?”
“Ostati u vezi.” Opet ga želim poljubiti. Želim da me nastavi ljubiti. Sada kada sam ga poljubila, želim izbrisati cijeli svijet oko nas, ostaviti samo Drakea, sebe i plažu.
More nam se približilo pa se povlačimo po sve užem pojasu plaže. Duboko uzdiše i još mi jače steže ruku.
“Flora Banks”, kaže. “Pazi na sebe. Nemoj Paige reći za ovo. Nemoj ispričati mami. Nemoj zapisati na ruku.” Podiže kamen s plaže i drži ga na dlanu. Mali je to kamen, gladak. Čak i na mjesečini mogu vidjeti da je sasvim crn iako je većina drugih sivkasta.
“Uzmi”, kaže. “Ovo je kamen za tebe.”
Stavlja kamen na moj dlan i zatvara mi prste oko njega.
“Zauvijek ću ga čuvati”, kažem mu.
Ustajem. Smrzavam se, ukočena sam i zbunjena. Želim se uvući u krevet i stalno iznova proživljavati ove trenutke. I Drake ustaje, protežemo se i gledamo jedno u drugo.
“Pa”, kaže on. “Pa, idem… uf, ne mogu se noćas vratiti k Paige. Ne sada. Idem, a ujutro ću samo otići.”
Opet me ljubi u usta. Naslanjam se na njega, osjećam ruke koje me grle. Znam da se više nikada neću tako osjećati.
“Da te otpratim do kuće?” pita, ali odmahujem glavom. Stojim na plaži i gledam ga kako odlazi. Stiže do stepenica i penje se u stvarni svijet. Zaustavlja se i maše, onda zauvijek nestaje iz mog života.
Poljubila sam muškarca iz svojih snova, a on odlazi na neko hladno i daleko mjesto, pod ponoćno sunce. Dižem pogled prema mračnom nebu.


srijeda, 9. svibnja 2018.

Andy Weir ARTEMIS


Andy Weir

Artemis
S engleskog preveo Dražen Čulić

Poskakivala sam sivim prašnim tlom prema golemoj kupoli Conradova balona. Njegova crvenim svjetlima okružena zračna komora bila je uznemirujuće udaljena.
Teško je trčati sa stotinu kilograma opreme na sebi – čak i uz gravitaciju Mjeseca. Ali iznenadilo bi vas koliko brzi možete biti kada vam je život u pitanju.
Pokraj mene je trčao Bob. Začula sam njegov glas preko radija: “Pusti me da spojim svoje rezerve na tvoje odijelo!”
“Tako ćeš samo i ti poginuti.”
“Stvarno gadno curi”, dahtao je. “Vidim plin kako izlazi iz tvojih spremnika.”
“Lijepo je čavrljati s tobom.”
“Ja sam instruktor EVA-e1”, rekao je Bob. “Odmah se zaustavi i pusti me da se spojim!”
“Odbijeno.” Nastavljam trčati. “Samo trenutak prije nego što se zbog curenja upalio alarm, nešto je krcnulo. Zamor metala. Sigurno na ventilu. Ako se spojiš, probušit ćeš svoju cijev na oštrom rubu.”
“Spreman sam na taj rizik!”
“Ja ti ga nisam spremna dopustiti”, rekla sam. “Vjeruj mi, Bobe. Poznajem metal.”
Prešla sam na dugačke, ujednačene skokove. Osjećala sam se kao u usporenom filmu, ali uz svu tu težinu, to je bio najbolji način kretanja. Displej na mojoj kacigi obavijestio me da je zračna komora udaljena pedeset i dva metra. Pogledala sam monitore na ruci. Rezerve kisika topile su mi se pred očima. Skrenula sam pogled.
Dugi se korak isplatio. Sada sam stvarno jurila. Čak sam i Boba ostavila iza sebe, a on je najvještiji stručnjak EVA-e na cijelom Mjesecu. U tome je trik: treba se odgurnuti što je više moguće naprijed svaki put kada se dotakne tlo. Ali to također znači da svaki doskok postaje zaguljen. Ako ga zajebete, past ćete na lice i klizati po tlu. Svemirska odijela su čvrsta, ali nije ih preporučljivo trljati po regolitu.
“Ideš prebrzo! Ako padneš, možeš razbiti vizir!”
“Bolje i to nego disati vakuum”, rekla sam. “Imam možda još deset sekundi.”
“Daleko sam iza tebe”, rekao je. “Ne čekaj me.”
Shvatila sam koliko sam brza tek kada sam ugledala trokutaste ploče Conrada. Približavale su se jako brzo.
“Sranje!” Nema vremena za usporavanje. Skočila sam zadnji put i zakotrljala se naprijed. Dobro sam procijenila – više sretno nego spretno – i udarila o zid stopalima. Dobro, Bob je bio u pravu. Išla sam prebrzo.
Pala sam na tlo, podigla se na noge i počela grebati po poluzi za otvaranje vrata.
U ušima mi je pucketalo. Kaciga mi je odzvanjala od alarma. Spremnik je bio na izdisaju – više se nije mogao nositi s curenjem.
Otvorila sam vrata i upala unutra. Hvatala sam zrak dok mi se mutilo pred očima. Zatvorila sam vrata nogom, dohvatila spremnik za hitne slučajeve i iščupala osigurač ventila.
Vrh spremnika odletio je uvis i zrak je počeo puniti komoru. Izlazio je jako brzo, gotovo tekući u obliku čestica magle, ohlađenih zbog naglog širenja. Pala sam na pod, skoro u nesvijesti.
Dahtala sam u odijelo susprežući želju za povraćanjem. Bio je to prokleto gadan napor, nisam ja stvorena za takve stvari. Javila se i glavobolja zbog nedostatka kisika. Neće me napustiti satima. Uspjela sam dobiti visinsku bolest na Mjesecu.
Šištanje je postajalo sve slabije dok konačno nije prestalo.
Bob je konačno stigao do komore. Vidjela sam ga kako viri kroz mali okrugli prozor.
“Stanje?” oglasio se radio.
“Svjesna”, zastenjala sam.
“Možeš li ustati? Da pozovem pomoć?”
Bob nije smio ući ako me htio poštedjeti trenutne smrti – ležala sam u zračnoj komori u neispravnom odijelu. Ali bilo tko od dvije tisuće ljudi iz grada može otvoriti zračnu komoru s druge strane i uvući me unutra.
“Nema potrebe.” Podignula sam se na ruke i koljena, a onda na noge. Oslonila sam se na kontrolnu ploču i pokrenula čišćenje. Mlazovi zraka pod pritiskom udarali su me sa svih strana. Siva lunarna prašina kovitlala se zračnom komorom, onda nestajala uvučena u filtarske otvore na zidovima.
Nakon čišćenja unutarnja se vrata komore otvaraju automatski.
Zakoračila sam u pretkomoru, zatvorila vrata za sobom i srušila se na klupu.
Bob je prošao kroz zračnu komoru na uobičajen način – bez drame sa spremnikom za hitne slučajeve (koji, onako usput, sada treba zamijeniti). Pumpe i ventili obavili su svoj posao. Nakon što je završio s čišćenjem, pridružio mi se u predsoblju.
Bez riječi, pomogla sam Bobu skinuti kacigu i rukavice. Nikada ne dajte nikome da se sam izvlači iz odijela. Naravno, nije nemoguće, ali je gadna gnjavaža. To je tradicija. Uzvratio mi je uslugu.
“Pa, bilo je gusto”, rekla sam kada mi je skinuo kacigu.
“Umalo si poginula.” Iskoračio je iz svog odijela. “Trebala si slušati moje upute.”
Iskobeljala sam se iz odijela i pogledala njegov stražnji dio. Pokazala sam nazubljeni komad metala koji je nekad bio ventil. “Raspao se. Baš kao što sam rekla. Zamor metala.”
Bacio je pogled na ventil i kimnuo glavom. “Dobro. Bila si u pravu kad si odbila da se spojim. Ispravna odluka. Ali ovo se ipak nije trebalo dogoditi. Dovraga, gdje si nabavila to odijelo?”
“Kupila sam polovno.”
“Zašto si kupovala polovno odijelo?”
“Zato što si nisam mogla priuštiti novo. Jedva sam skupila novac za polovno, jer me vi seronje niste puštali u ceh prije nego što nabavim odijelo.”
“Trebala si uštedjeti za novo.” Bob Lewis je bivši američki marinac, kod njega nema preseravanja. Što je još važnije, on je glavni instruktor EVA-e. Odgovoran je vođi ceha, ali Bob, i jedino Bob, određuje jesi li sposoban postati članom. A ako nisi član, nije ti dozvoljeno da samostalno odeš u svemirsku šetnju ili vodiš turističke grupe po površini. Tako je to s cehom. Seronje.
“Onda? Kakva sam bila?”
Frknuo je. “Šališ se? Pala si na ispitu, Jazz. Ono, baš ljosnula.”
“Zašto?” pitala sam. “Obavila sam tražene manevre, riješila sve zadatke i prošla preko prepreka za manje od sedam minuta. I kada se pojavio umalo fatalan problem, nisam ugrozila partnera i sigurno sam se vratila u grad.”
Otvorio je ormarić i u njega spremio rukavice i kacigu. “Odgovorna si za svoje odijelo. Nije se iskazalo. Što znači da se ti nisi iskazala.”
“Kako možeš mene optužiti za curenje!?! Sve je bilo u redu kada smo krenuli!”
“U ovom se zanimanju gledaju rezultati. Mjesec je stari kurvin sin. Briga njega zašto tvoje odijelo nije bilo ispravno. On te samo ubije zbog toga. Trebala si bolje pregledati opremu.” Objesio je ostatak svog odijela na posebno izrađen nosač.
“Ma daj, Bobe!”
“Jazz, umalo si poginula tamo vani. Kako ti pada na pamet da bih te mogao pustiti?” Zatvorio je ormarić i krenuo. “Možeš ponoviti test za šest mjeseci.”
Prepriječila sam mu put. “To je potpuno besmisleno! Zašto moram staviti život na čekanje zbog nekog proizvoljnog pravila ceha?”
“Obrati više pozornosti na pregled opreme.” Zaobišao me i izišao iz predsoblja. “A kada budeš krpala onu rupu, plati punu cijenu.”
Gledala sam ga kako odlazi, a onda se srušila na klupu.
“Jebem ti.”

Vukla sam se kroz labirint aluminijskih hodnika prema kući. Barem nisam morala dugo hodati. Cijeli grad nije duži od pola kilometra.
Živim u Artemisu, prvom (i zasad jedinom) gradu na Mjesecu. Sastoji se od pet golemih kugli zvanih “baloni”. Dopola su iznad površine, tako da Artemis izgleda baš kao što su stare znanstvenofantastične knjige opisivale Mjesečeve gradove: kao gomila kupola. Samo što se ono ispod površine ne vidi.
Armstrongov balon je u sredini, okružen Aldrinovim, Conradovim, Beanovim i Shepardovim. Međusobno su povezani tunelima. Sjećam se da sam jednom u osnovnoj školi izrađivala model Artemisa. Prilično jednostavan posao: nekoliko lopti i štapova. Trebalo mi je deset minuta.
Doći ovamo vraški je skupo, a živjeti još skuplje. Ali u gradu ne mogu biti samo bogati turisti i ekscentrični milijarderi. Potrebni su i radnici. Neće valjda gospodin Masno Bogati sam čistiti zahod iza sebe, je li tako?
Ja sam jedan od običnih smrtnika.
Živim u Conradu Dolje 15, prljavom području petnaest katova ispod površine u Conradovu balonu. Da je moje susjedstvo vino, poznavatelji bi ga opisali kao “šugavo, s primjesama neuspjeha i loših životnih odluka”.



[1]     EVA (eng. Extravehicular activity) u doslovnom prijevodu aktivnost izvan letjelice, termin poznat i kao “svemirska šetnja”. (op. prev.)

nedjelja, 22. travnja 2018.

Elena Ferrante PRIČA O ONIMA KOJI BJEŽE I ONIMA KOJI OSTAJU


Elena Ferrante
Priča o onima koji bježe i onima koji ostaju
Genijalna prijateljica – treći dio
S talijanskog prevela Ana Badurina


Lilu sam posljednji put vidjela prije pet godina, u zimu 2005. Rano ujutro šetale smo se uz glavnu cestu, ali, kao već godinama, nikako da se opustimo. Sjećam se da sam govorila samo ja: ona je pjevušila, pozdravljala ljude koji uopće nisu odzdravljali, u rijetkim prilikama kad bi me prekinula, izgovorila bi samo uskličnu rečenicu bez neke jasne veze s onim što ja govorim. Tijekom godina dogodilo se mnogo ružnoga, čak i užasnoga, a da bismo se ponovo zbližile, trebale smo reći jedna drugoj svoje tajne misli, no ja nisam imala snage da pronađem potrebne riječi, a ona je snagu možda i imala, ali od toga nije vidjela koristi.
Ipak, bilo mi je veoma stalo do nje i kad bih došla u Napulj, uvijek sam se nastojala naći s njom, premda moram priznati da sam je se malo bojala. Veoma se promijenila. Starost tada već nijednu nije štedjela, no dok sam se ja borila sa sklonosti debljanju, ona je stalno bila kost i koža. Imala je kratku kosu koju je sama šišala, posve sijedu jer se zapustila, a ne jer je izabrala biti sijeda. Njezino naborano lice sve je više podsjećalo na lice njezina oca. Nervozno se smijala, gotovo kao da kriješti, i govorila preglasno. Neprestano je gestikulirala, a njezini su pokreti bili toliko žestoko odrješiti da se činilo da želi prepoloviti zgrade, ulicu, prolaznike, mene.
Bile smo kod osnovne škole kad nas je pretekao zadihan mladić kojeg nisam poznavala i doviknuo joj da je u lijehi kraj crkve pronađeno žensko tijelo. Požurile smo prema parkiću, Lila me uvukla među znatiželjnike nepristojno si prokrčivši put. Žena je ležala na boku, bila je iznimno debela, nosila je staromodan tamnozeleni baloner. Lila ju je odmah prepoznala, ja nisam: bila je to naša prijateljica iz djetinjstva, Gigliola Spagnuolo, bivša žena Michelea Solare.
Nisam je vidjela desetljećima. Njezino je lijepo lice propalo, gležnjevi su joj postali golemi. Njezina nekoć smeđa kosa sada je bila vatreno crvena, duga kao u mladosti, ali rijetka i razlila se po rahloj zemlji. Samo je na jednom stopalu imala vrlo iznošenu cipelu s niskom potpeticom; drugo je bilo nagurano u sivu vunenu čarapu s rupom na palcu, a cipela je bila metar dalje, kao da ju je izula ritnuvši se od bola ili straha. Briznula sam u plač, Lila me zlovoljno pogledala.
Sjedile smo na obližnjoj klupi, šutke čekale da odnesu Gigliolu. Još se nije znalo što joj se dogodilo, kako je umrla. Povukle smo se u Lilin dom, stari mali stan njezinih roditelja u kojem je u to vrijeme živjela sa sinom Rinom. Razgovarale smo o svojoj prijateljici, ona mi je ružno govorila o njoj, kako je živjela, na što je pretendirala, koliko je podmukla bila. No sad ja nisam mogla slušati nju, razmišljala sam o profilu onog lica na tlu, rijetkoj dugoj kosi, bjelkastim mrljama na lubanji. Kolike od djevojčica s kojima smo odrastale danas više nisu žive, nestale su s lica zemlje zbog bolesti, jer njihovi živci nisu uspjeli podnijeti brusni papir patnje, jer je prolivena njihova krv. Neko smo se vrijeme bezvoljno zadržale u kuhinji, a da se nijedna od nas nije odlučila raspremiti stol, zatim smo ponovo izašle.
Sunce je tog lijepog zimskog dana svemu davalo vedrinu. Za razliku od nas, stari je rajon ostao isti. Održale su se niske sive kuće, dvorište u kojem smo se igrale, glavna cesta, mračni ulaz u tunel i nasilje. Promijenio se pak krajolik. Više nije bilo zelenkastog područja bara, nestala je stara tvornica konzervi. Na njihovu mjestu ljeskali su se stakleni neboderi, nekada znak blistave budućnosti u koju nitko nikada nije povjerovao. Tijekom godina primijetila sam sve promjene, katkad iz radoznalosti, češće odsutno. Kad sam bila malena, zamišljala sam da izvan rajona Napulj nudi divote. Primjerice, prije mnogo desetljeća snažno me se dojmio neboder na glavnom kolo­dvoru koji se uzdizao kat za katom; kostur zgrade tada nam je djelovao veoma visoko uz smion željeznički kolodvor. Kako bih se iznenadila prolazeći Garibaldijevim trgom: vidi kako je visok, rekla bih Lili, Carmen, Pasqualeu, Adi, Antoniju, svim ondašnjim kolegama s kojima sam išla prema moru na rubu bogataških četvrti. Gore, mislila sam, stanuju anđeli i sigurno uživaju u cijelom gradu. Kako bih se voljela uzverati, popeti se na vrh. Bio je to naš neboder, premda je bio izvan rajona, gledali smo kako raste iz dana u dan. Ali radovi su stali. Kad sam se vraćala kući iz Pise, kolodvorski neboder djelovao mi je više kao još jedno leglo neučinkovitosti nego kao simbol zajednice koja se obnavlja.
U tom razdoblju uvjerila sam se da nema velike razlike između rajona i Napulja, mrtvilo kontinuirano klizi s jednog na drugi. Pri svakom povratku zatekla bih sve mlitaviji grad koji se ne zna nositi s promjenama godišnjih doba, vrućinom, hladnoćom, osobito nevremenom. Te je poplavio kolodvor na Garibaldijevu trgu te se urušila galerija preko puta Arheološkog muzeja pa je došlo do odrona, nikako da opet dođe struja. Pamtim mračne ulice pune opasnosti, sve veći kaos u prometu, ispucani pločnik, velike lokve. Prskalo je, curilo iz preopterećene kanalizacije. Lava otpadnih voda i smeća i bakterija izlijevala se u more s brežuljaka prepunih posve novih i krhkih građevina ili je izjedala svijet pod njima. Ljudi su umirali od nemara, korupcije, zloupotreba, pa ipak, u svakom izbornom krugu oduševljeno su podržavali političare koji im zagorčavaju život. Čim bih sišla s vlaka, stala bih se oprezno kretati mjestima na kojima sam odrasla pazeći da uvijek govorim na dijalektu kao da želim istaknuti: jedna sam od vas, nemojte mi nauditi.
Kad sam diplomirala, kad sam u dahu napisala priču koja je posve neočekivano u svega nekoliko mjeseci postala knjiga, činilo mi se da se situacija u svijetu iz kojeg potječem dodatno pogoršala. Dok sam se u Pisi, u Milanu osjećala dobro, povremeno čak i sretno, u svom sam se gradu pri svakom povratku bojala da će me nešto nepredviđeno spriječiti da pobjegnem od njega, da će mi oduzeti što sam stekla. Više se neću moći pridružiti Pietru za kojeg bih se uskoro trebala udati; izbacit će me iz čistog prostora nakladničke kuće; neću više moći uživati u profinjenosti svoje buduće svekrve Adele, majke kakva moja nikada nije bila. I prije mi se grad doimao napučenim, prava tiska od Garibaldijeva trga do predjela Forcella, Duchesca, Lavinaio, do Pravocrtne. Krajem šezdesetih godina činilo mi se da je postao još napučeniji i da netrpeljivost, agresivnost nekontrolirano uzimaju maha. Jednog jutra otišla sam do Ulice Mezzocannone gdje sam prije nekoliko godina radila kao prodavačica u knjižari. Otišla sam iz znatiželje, da ponovo vidim mjesto na kojem sam rintala, osobito da bacim oko na fakultet u kojem nikada nisam bila. Htjela sam ga usporediti sa Scuola Normale u Pisi, nadala se čak i da ću naletjeti na djecu profesorice Galiani – Armanda, Nadiu – i pohvaliti se onim što sam uspjela napraviti. No ulica, prostor fakulteta, uznemirili su me, bili su prepuni studenata iz Napulja, iz pokrajine i s cijeloga juga, lijepo odjevene, bučne, samouvjerene mladeži kao i one neotesane i istovremeno podređene. Zbijali su se na ulazima, u dvoranama, pred tajništvima gdje su se stvarali dugi redovi često obilježeni svađama. Trojica ili četvorica potukla su se bez upozorenja nekoliko koraka od mene kao da je dovoljno da se samo vide pa da počnu prštati uvrede i udarci, furiozni momci žedni krvi koji viču na dijalektu koji sam i ja sama jedva razumjela. Žurno sam otišla kao da me na mjestu koje sam zamišljala sigurnim, nastanjenim isključivo zdravim razumom okrznula prijetnja.
Ukratko, činilo mi se da je svake godine sve gore. U tom kišnom razdoblju grad se još jednom raspuknuo, jedna se zgrada cijela nagnula na bok poput osobe koja se naslonila na trošni naslon ucrvale fotelje pa je naslon popustio. Poginuli, ranjeni. I vika, udarci, eksplozivne naprave. Kao da u utrobi grada tinja bijes koji ne uspijeva pronaći izlaz, pa ga izjeda iznutra ili njegov otrov iz natečenih gnojnih površinskih prišteva suklja na sve, djecu, odrasle, starce, ljude iz drugih gradova, Amerikance iz NATO-a, turiste svih nacionalnosti, same Napuljce. Kako je moguće opstati na tome mjestu punom nereda i opasnosti u predgrađu, u središtu grada, na brežuljcima, pod Vezuvom? Kako li je loš dojam na mene ostavio San Giovanni a Teduccio, put dotamo. Kako li su loš dojam na mene ostavile tvornica u kojoj radi Lila, Lila sama, Lila s malenim sinom, Lila koja živi s Enzom u bijednoj zgradi premda ne spavaju zajedno. Rekla je da on želi proučavati funkcioniranje elektroničkih računala i da mu ona pokušava pomoći. U sjećanje mi se usjekao njezin glas koji je pokušavao izbrisati San Giovanni, suhomesnate proizvode, tvornički vonj, situaciju u kojoj se nalazi, navodeći mi s umjetnom stručnošću izraze poput: Kibernetički centar Sveučilišta u Milanu, Sovjetski centar za primjenu računala na društvene znanosti. Htjela me uvjeriti da će se i u Napulju uskoro osnovati takav centar. Pomislila sam: u Milanu možda hoće, u Sovjetskom Savezu zacijelo hoće, ali tu ne, tu su to ludorije tvojega neukrotiva uma u koje uvlačiš i sirotog, krajnje odanog Enza. Treba pak otići. Pobjeći zauvijek, daleko od života koji znamo od rođenja. Naseliti se u dobro organiziranim zemljama u kojima je zaista sve moguće. Naime, zbrisala sam. Ali samo kako bih u nadolazećim desetljećima shvatila da sam pogriješila, da je riječ o lancu sa sve većim karikama: rajon vodi do grada, grad do Italije, Italija do Europe, Europa do čitava planeta. A danas na to gledam ovako: bolestan nije rajon, nije Napulj, nego zemaljska kugla, svijet ili svjetovi. A sposoban si ako sebi i drugima sakriješ pravo stanje stvari.
O tome sam ushićeno i kao da se pokušavam iskupiti razgovarala s Lilom tog poslijepodneva u zimu 2005. Htjela sam joj priznati da je sve shvatila još kao djevojčica, ne mrdnuvši iz Napulja. Ali posramila sam se gotovo odmah, u svojim sam riječima osjetila mrzovoljan pesimizam osobe koja stari, ton koji ona, znala sam to, prezire. Naime, nervozno se nacerila pokazujući ostarjele zube i rekla:
“Praviš se pametna, mudruješ? Što planiraš? Htjela bi pisati o nama? Htjela bi pisati o meni?”
“Ne.”
“Budi iskrena.”
“To bi bilo prekomplicirano.”
“Ali palo ti je na pamet, i dalje ti je na pameti.”
“Malo.”
“Moraš me ostaviti na miru, Lenù. Sve nas moraš ostaviti na miru. Mi moramo nestati, ne zaslužujemo ništa, ni Gigliola ni ja, nitko.”
“Nije točno.”
Napravila je ružan nezadovoljan izraz i proučila me jedva vidljivim zjenicama, pritvorenih usana.
“Dobro”, rekla je, “piši, ako baš hoćeš, piši o Giglioli, o kome god želiš. Ali ne o meni, da se nisi usudila, zakuni se.”
“Neću pisati ni o kome, ni o tebi.”
“Pazi, držat ću te na oku.”
“A da?”
“Kopat ću ti po kompjutoru, čitati ti dokumente, brisati ih.”
“Ma daj.”
“Misliš da nisam u stanju?”
“Znam da si u stanju. Ali znam se čuvati.”
Nasmijala se zlobno kao nekada.
“Ne i od mene.”



četvrtak, 1. veljače 2018.

Nora Roberts SUTONE, DOĐI

Nora Roberts
Sutone, dođi
S engleskog prevela Sanja Ščibajlo

Zapadna Montana, 1991.
Alice Bodine olakšala se iza tankog paravana od 
usukanih borova. Morala je do njega gaziti kroz do koljena visok snijeg, a njezino je golo dupe (s crtežom vretenca koje je dala tetovirati u Portlandu) drhtalo na vjetru koji je hučao poput zapjenjenih valova.
S obzirom na to da je hodala skoro pet kilometara po sporednoj cesti, a da nije ugledala niti jedan automobil ili kamion, pitala se zašto se uopće trudila.
Nekih se navika, pretpostavila je navukavši ponovo svoje tra­perice, jednostavno ne možeš riješiti.
Bog zna da se trudila. Pokušavala je osloboditi se navika, pravi­la, konvencija i očekivanja. A ipak, evo je ovdje – jedva tri godine nakon što je samoproglasila emancipaciju od svega uobičajenoga – kako svoje napola smrznuto dupe vuče kući.
Pomaknula je ruksak na svojim ramenima dok je, visoko podižući noge, gazila po vlastitim otiscima kako bi se vratila na tu cestu punu rupa. Ruksak je sadržavao svu njezinu imovi­nu na ovome svijetu; imovinu koja je uključivala još jedan par traperica, majicu s otiskom grupe AC/DC, gornji dio trenirke s kapuljačom i natpisom Grateful Dead koji je uzela nekom već zaboravljenom momku kada je tek došla u Los Angeles, malo sapuna i šampona koje je maznula tijekom svog srećom kratkog privremenog posla čišćenja soba u Holiday Innu u Rigbyju, u Idahu, njezinu zalihu šminke, petnaest dolara i trideset i osam centi i ono malo sasvim pristojne marice preostale u vrećici za sitniše, maznute tipu s kojim je partijala u logorištu u istočnom Oregonu.
Rekla je samoj sebi da kreće prema kući zbog pomanjkanja financijskih sredstava i volje da ikada više pere plahte koje je neki kreten umrljao svojom spermom. A bio je tu i odjek saznanja o tome kako bi lako bilo postati jednom od tih žena ugaslih očiju koje je promatrala kako vise na sjenovitoj strani svih tih ulica u svim tim gradićima kroz koje je prolazila.
Nije bila daleko od toga, toliko je mogla priznati. Postaneš dovoljno gladna, dovoljno promrzla, dovoljno prestrašena da ti se ideja o tome da prodaš svoje tijelo – na kraju krajeva, bio je to samo seks – za cijenu obroka i pristojne sobe, učini sasvim u redu.
No istini za volju, a bilo je trenutaka u kojima se suočavala s istinom, postojala su neka pravila koja nije kršila. Istini za volju, željela je dom. Željela je svoju majku, svoju sestru, svoju baku i svoga djeda. Željela je svoju sobu i svoje plakate po svim tim lije­pim, ružičastim zidovima, i prozore s pogledom na planine. Željela je jutarnji miris kave i slanine u kuhinji, osjećaj konja u punom galopu pod sobom.
Njezina je sestra bila udana – nije li to glupo, sasvim tradicionalno vjenčanje bilo posljednja kap koja ju je natjerala da digne sidro? Reenie je do sada već mogla imati i dijete, vjerojatno ga je i imala, i vjerojatno je još uvijek bila prokleto savršena, kao i uvijek.
No nedostajalo joj je čak i to, čak i ta naporna Maureenina savršenost.
Pa je hodala dalje, još nekoliko kilometara, u toj iznošenoj jakni od flisa koju je kupila u prodavaonici rabljenom odjećom i koja jedva da ju je branila od hladnoće, i u čizmama koje je imala već godinama i kojima je sada šljapkala po prtini na uskom ugibalištu.
Trebala je nazvati kući iz Missoule, pomislila je sada. Trebala je jednostavno progutati ponos i nazvati. Djed bi došao po nju – a on nikada nije držao prodike. Ali zamislila se kako hoda cestom prema ranču – možda čak i kako tetura tom cestom.
Kako će sve stati, jednostavno stati. Radnici na ranču, konji, čak i stoka na polju. Stari lovački pas, Blue, pojurit će da je pozdravi. A njezina će majka izaći na trijem.
Povratak kćeri razmetne.
Alicein je uzdah ispuhnuo struju toploga daha, raspršenu oštrim, hladnim vjetrom.
Znala je ona i bolje, nekada davno, ali autostopiranje u Missouli kao da je bilo proročanski znak. I dovelo je dvadesetak kilometara bliže kući.
Možda neće stići prije večeri, i zbog toga se brinula. U svome je ruksaku imala baterijsku svjetiljku, ali baterije su bile na izdisaju. Imala je upaljač, ali pomisao na logorovanje bez šatora ili pokrivača, bez hrane i vode čiju je posljednju kap popila prije tri kilometra, natjerala ju je da nastavi hodati, još odlučnije.
Pokušala je zamisliti što će joj reći. Bit će sretni što je vide – morat će biti. Možda će biti ljuti na nju što je tako dignula sidro ostavivši samo bahatu poruku. Ali bilo joj je osamnaest i bila je dovoljno stara da učini ono što je željela – a ona nije željela fakul­tet ni biti zarobljena u braku niti obavljati neki posrani posao na ranču.
Željela je slobodu i uzela ju je.
Sada joj je bila dvadeset i jedna i odabrala je doći kući.
Možda joj neće baš toliko smetati rad na ranču. Možda će čak i razmisliti o tome da upiše neki fakultet.
Bila je odrasla žena.
Zubi te odrasle žene umalo su počeli cvokotati, ali nastavila se kretati. Nadala se da su joj baka i djed u blizini – i osjetila snažan ubod osjećaja krivnje jer nije mogla biti apsolutno sigurna u to da su baka ili djed još uvijek živi.
Naravno da jesu, uvjeravala je Alice samu sebe. Prošle su samo tri godine. Baka neće biti ljuta, barem ne dugo. Možda će je malo koriti. Pogledaj kako si mršava! Što si, za ime Božje, učinila sa svojom kosom?
Zabavljajući se tom mišlju, Alice je jače navukla skijašku kapu preko kratke kose koju je izblijedjela do najsvjetlije plave nijanse koju je uspjela postići. Sviđalo joj se biti plavušom, sviđao joj se način na koji je ta glamuroznija boja njezine oči činila zelenijima.
Ali najviše joj se od svega sviđala ideja o tome da se nalazi u djedovu naručju, ili da sjedi za stolom tijekom blagdanske večere – Dan zahvalnosti samo što nije svanuo – i cijeloj svojoj uštogljenoj obitelji priča o svojim pustolovinama.
Vidjela je Tihi ocean, šetala se Rodeo Driveom poput filmske zvijezde, dva je puta radila kao statistica za pravi pravcati film. Možda je ispalo da je dobivanje pravih uloga u pravim filmovima mnogo teže no što je zamišljala, ali pokušala je.
Dokazala je da može živjeti samostalno. Mogla je raditi razne stvari, vidjeti razne stvari, iskusiti razne stvari. I može sve to po­noviti budu li je previše gnjavili.
Ozlovoljena, Alice je trepnula i otrla suze koje su joj nadrle u oči. Neće moljakati. Neće ih preklinjati da je prime nazad, da joj dopuste ući i ostati.
Bože, jednostavno je željela biti kod kuće.
Kut pod kojim su padale Sunčeve zrake rekao joj je da neće uspjeti stići prije noći, a u zraku je mogla namirisati novi snijeg. Možda – možda ako presiječe kroz šumu, preko polja, uspjela bi stići do imanja Skinnerovih.
Zastala je, umorna, skršena. Sigurnije je ostati na cesti, ali ako se zaputi preko polja, uštedjet će dobrih nekoliko kilometara, ako ne i više. Osim toga, tamo je bilo nekoliko koliba, ako se uspije sjetiti kojim putem treba ići. Robinzonski turizam za posjetitelje koji uživaju u divljini, ali mogla bi provaliti unutra, upaliti vatru, možda čak i pronaći malo konzervirane hrane.
Pogledala je niz naizgled beskonačnu cestu, a onda preko polja prekrivenih snijegom, prema planinama sa snježnim kapama koje su se uzdizale prema nebu postajući sivo-plave zbog sve dubljeg sutona i nadolazećeg snijega.
Kasnije će Alice razmišljati o toj neodlučnosti, o tih nekoliko minuta dok je oklijevajući stajala pod oštrim vjetrom, na zavoju ceste. O tih nekoliko minuta prije no što će krenuti prema poljima, planinama, koje će je odvesti u sve dulje sjenke borova, daleko od ceste.
Iako je to bio prvi zvuk koji je Alice čula nakon više od dva sata – osim vlastita disanja, škripe svojih čizama, vjetra koji je hučao kroz stabla – isprva nije registrirala brujanje motora.
Kada ga jest začula, natraške je zateturala kroza snijeg, osjetila kako joj je srce preskočilo otkucaj kada je ugledala kamionet kako mučno napreduje prema njoj.
Iskoračila je prema naprijed i, umjesto da uvis izbaci palac kao što je učinila već bezbroj puta na svome putovanju, stala je mahati rukama signalizirajući da je u nevolji.
Možda i jest bila odsutna tri godine, ali rođena je i odrasla na selu. Bila je cura sa Zapada. Nitko se neće provesti pored žene koja na usamljenoj cesti pokazuje da treba pomoć.
Kada se vozilo polagano zaustavilo, Alice je pomislila da još nikada nije vidjela ništa ljepše od toga pohrđavjelog, plavog Forda s utokom za držanje puške, stražnjeg dijela pokrivenog ceradom i naljepnicom istinski patriot na vjetrobranu.
Kada se vozač nagnuo kroz prozor, spustio staklo, morala se boriti sama sa sobom kako bi spriječila suze da poteku.
“Čini se da bi ti dobro došla pomoć.”
“Nema sumnje u to da bi mi dobro došao prijevoz.” Brzo mu se nasmiješila, odmjeravajući ga. Trebala je taj prijevoz, ali nije bila glupa.
Na sebi je imao ovčji kožuh koji je vidio i boljih dana te smeđi šešir kratkoj, tamnoj kosi.
Dobro je izgledao, pomislila je Alice, što je uvijek pomagalo. Stariji – moralo mu je biti barem četrdeset. Njegove su oči, također tamne, gledale dovoljno prijateljski.
Iz radija je čula plesni ritam country-glazbe.
“Koliko daleko ideš?” pitao je tim otežućim narječjem zapadne Montane, koje je također zvučalo poput glazbe.
“Do ranča Bodineovih. To je odmah…”
“Naravno, znam gdje je imanje Bodineovih. Prolazim pored njega. Uskoči.”
“Hvala. Hvala. Doista to cijenim.” Zamahnula je ruksakom skinuvši ga s leđa, pa ga stala vući za sobom uspinjući se u kabinu.
“Doživjela si prometnu? Ništa nisam vidio na cesti.”
“Nisam.” Položila je ruksak podno svojih nogu, gotovo zanije­mjevši od olakšanja zbog topline koja je isijavala iz rešetki za grijanje u kamionetu. “Dolazim iz Missoule, autostopirala sam, ali morali su skrenuti s moga puta prije dvadesetak kilometara.”
“Hodaš već dvadeset kilometara?”
Preplavljena blaženstvom, sklopila je oči dok su se kockice leda koje su bile njezini nožni prsti počele otapati. “Vaš je kamionet prvi koji sam vidjela tijekom posljednja dva sata. Nisam planirala hodati cijelim putem. Sada mi je doista drago što to više ne moram.”
“Dugačko pješačenje, pogotovo za nekoga tako sitnoga i osa­mljenoga kao što si ti. Brzo se mrači.”
“Znam. Imam sreće što ste naišli.”
“Imaš sreće”, ponovio je.
Nije vidjela šaku kako stiže. Bila je tako brza, tako šokantna. Lice kao da joj je eksplodiralo zbog udarca. Još dok su joj se očne jabučice okretale pokazujući bjeloočnicu, skljokala se.
Nije osjetila drugi udarac.
Krećući se brzo, oduševljen prilikom koja mu je jednostavno pala u ruke, izvukao ju je iz kabine, otkotrljao njezino mlitavo tijelo u prikolicu, ispod cerade.
Svezao joj je ruke, noge, ugurao joj krpu u usta, a onda preko nje prebacio stari pokrivač.
Nije želio da se smrzne nasmrt prije no što je doveze kući.
Pred sobom su imali nekoliko kilometara vožnje.


utorak, 2. siječnja 2018.

Soner Çağaptay NOVI SULTAN - ERDOGAN I KRIZA SUVREMENE TURSKE

Soner Çağaptay
NOVI SULTAN - ERDOGAN I KRIZA SUVREMENE TURSKE 
S engleskog jezika prevela Branka Maričić


UVOD
Upoznajte Recepa Tayyipa Erdoğana
    
     U petak 15. srpnja 2016., dok sam se vozio kući za vikend, na mobitelu mi se pojavila zastrašujuća poruka moje pomoćnice. „Prevrat u Turskoj!“, pisalo je. „Kako?“, upitao sam se. Iako je zemlja u XX. stoljeću doživjela nekoliko državnih udara, kao dugogodišnji proučavatelj turske politike vjerovao sam da je ondje prošlo doba prevrata. Bio sam u krivu. Za nepunih sat vremena obreo sam se u CNN-ovu studiju u Washingtonu, gdje sam se pridružio Wolfu Blitzeru u njegovoj emisiji The Situation Room kako bismo raspravili trenutačni razvoj događaja.
     Wolf mi je u TV postaji prikazao snimku rastućeg kaosa, uključujući prizore aviona Turskih zrakoplovnih snaga kako bombardiraju Ankaru, glavni grad zemlje, i zamolio me za komentar. Ostao sam bez riječi, na trenutak sam se smrznuo. Više od dva desetljeća s užitkom sam analizirao Tursku i pisao o njoj, demokratskoj zemlji s većinskim muslimanskim stanovništvom i članici NATO-a, što je već samo po sebi navodilo na pomisao da bi nekako trebala biti izuzeta iz relativnog nereda na Bliskom istoku. Ali te večeri, dok sam gledao snimke turske vojske kako bombardira vlastitu prijestolnicu – Ankara je posljednji put doživjela vojni napad 1402. kad su kroz nju protutnjale Timurove postrojbe – promijenio sam mišljenje. I te noći prvi put nisam uživao proučavajući Tursku. U 2 sata ujutro potišteno sam sjeo da napišem uvodnik za Washington Post.[1]
     Iako je urota protiv predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana i vlade Stranke pravde i razvoja (AKP), na sreću, hitro ugušena, moji nazori o turskoj politici ostali su nepromijenjeni – Turska je u nevolji, vrlo velikoj nevolji. Zemlja je rascijepljena između pristalica i protivnika predsjednika koji je od 2002. zaredom pobjeđivao na izborima s desničarsko-populističkim programom. Svojim antielitizmom, nacionalizmom i konzervativizmom Erdoğan je arhetip političara slične orijentacije diljem svijeta. Demonizirao je i uništio glasačko tijelo koje mu nije bilo sklono i tom je strategijom dramatično pogoršao polarizaciju u Turskoj, koja je sada oštro podijeljena u tabore za njega i protiv njega. Prvi, konzervativna turska nacionalistička desničarska koalicija, vjeruje da je zemlja raj; drugi, razjedinjena skupina ljevičara, sekularista, liberala i Kurda, misli da je pakao.
     Još je gore to što terorističke organizacije poput ekstremističke Kurdistanske radničke stranke (PKK) i džihadističke Islamske države Iraka i Sirije (ISIS) iskorištavaju taj rascjep u Turskoj i povećavaju krvoproliće. Od ljeta 2015. do kraja 2016. Turska je pretrpjela čak 33 velika ISIS-ova i PKK-ova teroristička napada, u kojima je ubijeno gotovo 550 osoba. Svaki put kad napadne PKK, Erdoğanov se blok obruši na oporbu, kao što se dogodilo 17. prosinca 2016. – poslije PKK-ova terorističkog napada u kojem su ubijena četrnaestorica turskih vojnika koji nisu bili na dužnosti, kad je provladina rulja izbombardirala ogranke prokurdske Narodne demokratske stranke (HDP-a). A napadne li ISIS, oporbeni blok okrivi Erdoğana i vladu zato što ih ne štiti pa je tako 31. prosinca ISIS naciljao novogodišnju proslavu u istanbulskom noćnom klubu i poubijao 39 osoba, a poslije napada je sekularna Turska smjesta okrivila vladu i provladine medije za raspirivanje mržnje, primjerice, tvrdnjama da novogodišnje proslave spadaju u „druge kulture i svjetove.“[2] Kako bi stvari bile gore, međunarodni protagonisti iz Assadova režima u Damasku koji je Ankara pokušala zbaciti tijekom građanskog rata u Siriji, te Rusija i Iran koji ga podupiru, jedva čekaju da Erdoğan padne i da Turska potone u kaos.
Ukratko, Turska je u krizi. Hoće li se pod takvim pritiskom raspasti? Doista bi mogla i dogodi li se to, nastat će prava katastrofa. Turska zemljopisno i ideološki zauzima ključan položaj između Europe, Bliskog istoka i središnje Azije. Ona je najstarija demokracija i najveće gospodarstvo između Italije i Indije i njezin bi slom izazvao puno veći kaos od onoga koji trenutačno vlada u Siriji i Iraku.
     Može li Turska izbjeći takvu nesretnu budućnost? Svaki odgovor na to je nemoguć bez potpunog razumijevanja Erdoğanova uspona i političkih težnja. Turski predsjednik je među najutjecajnijim državnicima našeg vremena. On i stranka koju vodi – isprva de iure, trenutačno de facto – pobijedili su u razdoblju od 2002. do 2017. na sedam parlamentarnih izbora, na trima nacionalnima lokalnim izborima, jednim predsjedničkim te na dva referenduma. Razumijevanje Erdoğana iziskuje analizu njegova odrastanja kao pobožna mladića u sekularnoj Turskoj, maltretiranja koje je doživio od pozapadnjačenih elita i uspona na vlast kroz sve snažniji pokret čiju je personifikaciju predstavljao – političkog islama. Od samog ulaska 1990-ih u nacionalnu politiku Erdoğan se predstavlja siromahom iz bijedne četvrti. Poput prijašnjih turskih populističkih vođa, primjerice Süleymana Demirela i Bülenta Ecevita, Erdoğanov politički identitet uvijek se temeljio na tvrdnji da predstavlja glas obična čovjeka i da zastupa njegove interese protiv elite.
     Erdoğan je zagrizao u tursku politiku 1970-ih u islamističkoj Stranci nacionalnog spasa (MSP) i njezinoj školi Nacionalna straža, duboko konzervativnom, protuzapadnjačkom i krajnje protusekularnom pokretu. Poslije, 1990-ih, počeo se uspinjati kroz hijerarhiju MSP-ove sljednice, Stranke boljitka. Potom je uporabio vlastitu političku stranku AKP (ulaštenu inačicu RP-a osnovanu 2001. uz pomoć RP-ova vođe i kasnijeg turskog predsjednika Abdullaha Güla) kako bi postao najmoćnija osoba u zemlji. Rođen 1954. u radničkoj obitelji iz borbene istanbulske četvrti, Erdoğan je proizvod najvećega turskoga grada i trgovinske prijestolnice. Poslovan je, pragmatičan i u potrazi za globalnim priznanjem, ali, kao islamistički političar, također krajnje netrpeljiv prema sekularnim elitama koje su dominirale gradom u XX. stoljeću. Osvojio je bivšu osmansku metropolu uspješno služeći mandat kao njezin gradonačelnik od 1994. do 1998. prije nego što se bacio na osvajanje cijele Turske. Njegov je AKP ušao u turski parlament kao najveća stranka u studenom 2002.







[1] Soner Cagaptay, „The coup attempt is bad news for Turkey’s democracy“, Washington Post (July 16, 2016).
[2] Tim Arango, „Nightclub massacre in Istanbul exposes Turkey’s deepening fault lines“, New York Times (January 1, 2017).

utorak, 12. prosinca 2017.

Erling Kagge TIŠINA U DOBA BUKE


Erling Kagge
TIŠINA U DOBA BUKE
S norveškog preveo Bekim Sejranović


I.

Kad nisam u mogućnosti hodati, penjati se ili otploviti iz svijeta, naučio sam kako se od svijeta odvojiti, ostaviti ga vani i zaključati vrata za sobom.
Trebalo je vremena da to naučim. Tek kada sam shvatio kako imam duboku potrebu za tišinom, mogao sam krenuti u lov za njom – a ona je ležala tamo, duboko ispod kakofonije prometne buke i misli, glazbe i zvuka strojeva, pametnih telefona, motornih čistilica snijega i čekala me. Tišina.

Nedavno sam pokušao uvjeriti svoje tri kćeri kako se tajna svijeta krije u tišini. Sjedili smo u kuhinji za stolom i jeli nedjeljni ručak. To je bio jedini objed tijekom tjedna kada smo svi imali vremena sjediti i razgovarati jedni s drugima, licem u lice. Ostalih dana u tjednu svi smo zauzeti svakojakim obvezama. Djevojčice su me skeptično promatrale. Zar tišina nije ništavilo? Prije nego što sam im bio uspio objasniti kako tišina može biti poput prijatelja i da je ona luksuz mnogo vrjedniji od torbica Marc Jacobs koje su tako željele kupiti, presuda je bila izrečena: “Za tišinom je dobro posegnuti kad nisi dobre volje. Osim toga, tišina nema nikakve vrijednosti.”
Dok smo tako sjedili za stolom i jeli, odjednom sam se prisjetio kako su bile radoznale dok su bile malene. Kako bi se samo čudile kad bi otkrile što se krije iza nekih vrata. Ili njihova pogleda kada bi zurile u prekidač za svjetlo i pitale mogu li “otvoriti svjetlost”.
Pitanja i odgovori, pitanja i odgovori. Čuđenje je stroj koji pokreće život. Ali moja djeca sada imaju 13, 16 i 19 godina i postupno se sve manje i manje čude. A ako bi se već čemu i čudile, odmah bi vadile svoje pametne telefone i tražile odgovor. I dalje su radoznale, ali izrazi lica manje su djetinjasti, više odrasli, a njihove glave pune se s više ambicija nego pitanja. Nitko više nije bio zainteresiran razgovarati o tišini pa sam se odlučio ispričati priču čiji je cilj, naime, upravo taj: dozvati tišinu.

Dva prijatelja odlučila su osvojiti Mount Everest. Rano izjutra napustili su bazni kamp i uzeli se penjati sjeverozapadnom stranom planine. Sve je prošlo kako treba. Obojica su se popela na vrh, ali tamo ih zateče oluja. Uskoro su uvidjeli da se neće spustiti živi. Prvi je nazvao svoju trudnu ženu preko satelitskog telefona. Zajedno su se dogovorili kako će se dijete koje je nosila zvati. Nakon toga izdahnuo je tu ispod samog vrha. Drugi penjač nije uspio dobiti nikoga prije nego što je umro. Nitko zapravo ne zna točno što se dogodilo tog popodneva. Zahvaljujući hladnoj, suhoj klimi na nadmorskoj visini od preko 8000 metara, bili su savršeno suhi i smrznuti. Leže tamo u tišini, neizmijenjeni, otprilike isti kao kad sam ih posljednji put vidio prije 22 godine.

Bar jednom za stolom zavlada muk. Jedan od mobitela proizveo je zvuk “pip” javljajući kako je stigla poruka, ali nikome od nas nije padalo na pamet da gleda u mobitel u tom trenu. Ispunjavali smo tišinu sami sobom.

Nedugo zatim bio sam pozvan održati predavanje na Sveučilištu St. Andrews u Škotskoj. Temu sam trebao odabrati sam. Obično pričam o ekstremnim ekspedicijama diljem svijeta, ali taj sam put odlučio pozabaviti se kućnim temama, razmišljao sam o tom zajedničkom nedjeljnom ručku, dakle, o tišini. Dobro sam se pripremio, ali kao i obično imao sam malu tremu pred nastup. Možda su moje tlapnje o tišini primjerene obiteljskom stolu, ali ne i za predavanje na jednom sveučilištu? Nije da sam očekivao biti izviždan tijekom tih 18 minuta koliko je predavanje imalo trajati, ali sam uistinu htio u studentima potaknuti radoznalost za tim što mi je ležalo na duši.
Započeo sam predavanje minutom šutnje. Zavladao je potpuni muk. Ostalih sedamnaest minuta pričao sam o tišini oko nas, ali sam im također objasnio i o tišini u nama. Studenti su i dalje sjedili u tišini. Slušajući. Činilo se kao da im je nedostajalo tišine.
Iste večeri otišao sam u pub s nekolicinom studenata. Dok smo sjedili unutra, tik do vrata kroz koja je dopirao hladan propuh, svatko sa svojom kriglom piva, prisjećao sam se vremena dok sam i sam bio student u Velikoj Britaniji. Ugodni i radoznali ljudi, dobra atmosfera, zanimljivi razgovori. Što je tišina? Gdje je ona? Zašto je bitnija nego ikada? To su bila tri pitanja na koja su tražili da im odgovorim. Uistinu jako cijenim tu večer, ne samo zbog ugodna društva nego zato što sam zahvaljujući tim studentima shvatio koliko malo i sam znam. 
Nakon što sam se vratio doma, nisam mogao prestati razmišljati o tim trima pitanjima. To se pretvorilo u pravu strast. Počeo sam pisati, razmišljati, ponajviše zbog sama sebe. Večer za večer ostajao sam sjediti razmišljajući o tim trima pitanjima.

Na kraju sam ostao s 33 pokušaja odgovora.


četvrtak, 30. studenoga 2017.

Kornelija Benyovsky Šoštarić KREMA SA ŠIPKOM

Kornelija Benyovsky Šoštarić
Biljke koje njeguju


KREMA SA ŠIPKOM

Šipak je zdravo voće i to svi dobro znamo. Unutrašnjost ploda bogata je vitaminom C i B5, kao i snažnim antioksidantom antocijanom koji mu daje prekrasnu crvenu boju. No, sa stajališta njege kože, najzanimljivije je ulje koje se nalazi u tvrdim sjemenkama (unutar vodenaste pulpe). Budući da su njegova svojstva vrlo cijenjena u njezi i regeneriranju zrelije kože, ovu kremu preporučujem ženama starijima od trideset godina. Posebno je volim jer ima divnu teksturu, lako se upija, a izgleda odlično, pa može poslužiti kao idealan dar za prijateljice, mame ili bake. Količina u ovome receptu bit će dovoljna za tri posudice od 100 ml.

1 i pol mala šalica kokosova maslaca
1 mala šalica puna šipka
1/2 male šalice destilirane vode
1/4 male šalice soka aloe vere
1/4 male šalice glicerola
1 velika žlica emulgatora Phytocream 2000
7 kapi eteričnog ulja citronele, čajevca ili limunske trave
1 2 kapi ekstrakta sjemenki grejpa


1.    Postupak pripreme kreme započnite čišćenjem šipka. Kada ste gotovi, ubacite ga u blender i usitnite što bolje možete da biste razbili i sitne tvrde sjemenke koje se nalaze unutar vodenaste crveno obojene pulpe. To je važno kako bismo oslobodili ulje. Nakon toga u blender dodajte kokosov maslac i sve zajedno dobro pomiješajte da biste dobili smjesu prekrasne ružičaste boje.

2.    Sada slijedi priprema macerata. Dobivenu smjesu preselite iz blendera u plitak lončić ili staklenu vatrostalnu posudu. Uzmite zatim drugi lončić ili posudu, napunite je vodom i stavite na štednjak te zagrijte na vrlo laganoj vatri. Posudu sa smjesom smjestit ćete na posudu s vodom, a ne izravno na plamen, i tako zagrijavati uz pomoć vodene pare otprilike jedan sat. Bitno je da smjesa ni u kojem trenutku ne kipi!

3.    Ovim postupkom ubrzali smo stvaranje macerata i sve vrijedne sastojke iz šipka prenijeli u kokosov maslac koji se na višoj temperaturi (već iznad 25 stupnjeva) pretvara u ulje. Naravno, u ovoj fazi ulje je još puno sitnih biljnih ostataka pa ga treba profiltrirati kroz gazu i cjediljku. Rezultat će biti jedna mala šalica macerata od šipka prekrasne ružičaste boje.

4.    Napokon započinje priprema kreme. Ponovno odlazimo u kuhinju i stavljamo grijati dvije posude pune vode. Na jednu stavljamo lončić s destiliranom vodom, sok biljke aloe vere i glicerin, a na drugu lončić s maceratom šipka. Bitno je da se vodeni sastojci i ulje istodobno lagano zagrijavaju. To je ujedno i trenutak kada u macerat šipka dodajemo jednu veliku žlicu emulgatora. Koristila sam Phytocream 2000, sintetski emulgator dobiven iz proteina pšenice, koji se na toplini otapa već za minutu ili dvije.

5.    Nakon zagrijavanja od nekoliko minuta, uklonite posude s vatre i pričekajte da se ohlade do trenutka kada ih možete prstom dotaknuti, a da se ne opečete, odnosno na temperaturu od otprilike 70 stupnjeva. Bitno je da su obje tekućine iste temperature. Tada uzmite ručni mikser za kapučino i započnite miješanje macerata. Pritom polako, vrlo polako dodajte vodeni dio uz neprestano miješanje. Zahvaljujući emulgatoru smjesa macerata i vodenih dijelova polako će postajati gušća i dobivati konzistenciju kreme. Ovo je trenutak da u smjesu dodate i kap ekstrakta sjemenki grejpa kako biste spriječili eventualno kvarenje i, ako želite, eterično ulje. Ja obično upotrebljavam ulje citronele jer odlično odgovara dominantnom mirisu kokosova ulja. Nastavite miješati još koju minutu kako bi smjesa postala pjenasta i zatim je prelijte u posudice. Gotove kreme spremite u hladnjak i potrošite u roku od tri mjeseca.