utorak, 2. siječnja 2018.

Soner Çağaptay NOVI SULTAN - ERDOGAN I KRIZA SUVREMENE TURSKE

Soner Çağaptay
NOVI SULTAN - ERDOGAN I KRIZA SUVREMENE TURSKE 
S engleskog jezika prevela Branka Maričić


UVOD
Upoznajte Recepa Tayyipa Erdoğana
    
     U petak 15. srpnja 2016., dok sam se vozio kući za vikend, na mobitelu mi se pojavila zastrašujuća poruka moje pomoćnice. „Prevrat u Turskoj!“, pisalo je. „Kako?“, upitao sam se. Iako je zemlja u XX. stoljeću doživjela nekoliko državnih udara, kao dugogodišnji proučavatelj turske politike vjerovao sam da je ondje prošlo doba prevrata. Bio sam u krivu. Za nepunih sat vremena obreo sam se u CNN-ovu studiju u Washingtonu, gdje sam se pridružio Wolfu Blitzeru u njegovoj emisiji The Situation Room kako bismo raspravili trenutačni razvoj događaja.
     Wolf mi je u TV postaji prikazao snimku rastućeg kaosa, uključujući prizore aviona Turskih zrakoplovnih snaga kako bombardiraju Ankaru, glavni grad zemlje, i zamolio me za komentar. Ostao sam bez riječi, na trenutak sam se smrznuo. Više od dva desetljeća s užitkom sam analizirao Tursku i pisao o njoj, demokratskoj zemlji s većinskim muslimanskim stanovništvom i članici NATO-a, što je već samo po sebi navodilo na pomisao da bi nekako trebala biti izuzeta iz relativnog nereda na Bliskom istoku. Ali te večeri, dok sam gledao snimke turske vojske kako bombardira vlastitu prijestolnicu – Ankara je posljednji put doživjela vojni napad 1402. kad su kroz nju protutnjale Timurove postrojbe – promijenio sam mišljenje. I te noći prvi put nisam uživao proučavajući Tursku. U 2 sata ujutro potišteno sam sjeo da napišem uvodnik za Washington Post.[1]
     Iako je urota protiv predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana i vlade Stranke pravde i razvoja (AKP), na sreću, hitro ugušena, moji nazori o turskoj politici ostali su nepromijenjeni – Turska je u nevolji, vrlo velikoj nevolji. Zemlja je rascijepljena između pristalica i protivnika predsjednika koji je od 2002. zaredom pobjeđivao na izborima s desničarsko-populističkim programom. Svojim antielitizmom, nacionalizmom i konzervativizmom Erdoğan je arhetip političara slične orijentacije diljem svijeta. Demonizirao je i uništio glasačko tijelo koje mu nije bilo sklono i tom je strategijom dramatično pogoršao polarizaciju u Turskoj, koja je sada oštro podijeljena u tabore za njega i protiv njega. Prvi, konzervativna turska nacionalistička desničarska koalicija, vjeruje da je zemlja raj; drugi, razjedinjena skupina ljevičara, sekularista, liberala i Kurda, misli da je pakao.
     Još je gore to što terorističke organizacije poput ekstremističke Kurdistanske radničke stranke (PKK) i džihadističke Islamske države Iraka i Sirije (ISIS) iskorištavaju taj rascjep u Turskoj i povećavaju krvoproliće. Od ljeta 2015. do kraja 2016. Turska je pretrpjela čak 33 velika ISIS-ova i PKK-ova teroristička napada, u kojima je ubijeno gotovo 550 osoba. Svaki put kad napadne PKK, Erdoğanov se blok obruši na oporbu, kao što se dogodilo 17. prosinca 2016. – poslije PKK-ova terorističkog napada u kojem su ubijena četrnaestorica turskih vojnika koji nisu bili na dužnosti, kad je provladina rulja izbombardirala ogranke prokurdske Narodne demokratske stranke (HDP-a). A napadne li ISIS, oporbeni blok okrivi Erdoğana i vladu zato što ih ne štiti pa je tako 31. prosinca ISIS naciljao novogodišnju proslavu u istanbulskom noćnom klubu i poubijao 39 osoba, a poslije napada je sekularna Turska smjesta okrivila vladu i provladine medije za raspirivanje mržnje, primjerice, tvrdnjama da novogodišnje proslave spadaju u „druge kulture i svjetove.“[2] Kako bi stvari bile gore, međunarodni protagonisti iz Assadova režima u Damasku koji je Ankara pokušala zbaciti tijekom građanskog rata u Siriji, te Rusija i Iran koji ga podupiru, jedva čekaju da Erdoğan padne i da Turska potone u kaos.
Ukratko, Turska je u krizi. Hoće li se pod takvim pritiskom raspasti? Doista bi mogla i dogodi li se to, nastat će prava katastrofa. Turska zemljopisno i ideološki zauzima ključan položaj između Europe, Bliskog istoka i središnje Azije. Ona je najstarija demokracija i najveće gospodarstvo između Italije i Indije i njezin bi slom izazvao puno veći kaos od onoga koji trenutačno vlada u Siriji i Iraku.
     Može li Turska izbjeći takvu nesretnu budućnost? Svaki odgovor na to je nemoguć bez potpunog razumijevanja Erdoğanova uspona i političkih težnja. Turski predsjednik je među najutjecajnijim državnicima našeg vremena. On i stranka koju vodi – isprva de iure, trenutačno de facto – pobijedili su u razdoblju od 2002. do 2017. na sedam parlamentarnih izbora, na trima nacionalnima lokalnim izborima, jednim predsjedničkim te na dva referenduma. Razumijevanje Erdoğana iziskuje analizu njegova odrastanja kao pobožna mladića u sekularnoj Turskoj, maltretiranja koje je doživio od pozapadnjačenih elita i uspona na vlast kroz sve snažniji pokret čiju je personifikaciju predstavljao – političkog islama. Od samog ulaska 1990-ih u nacionalnu politiku Erdoğan se predstavlja siromahom iz bijedne četvrti. Poput prijašnjih turskih populističkih vođa, primjerice Süleymana Demirela i Bülenta Ecevita, Erdoğanov politički identitet uvijek se temeljio na tvrdnji da predstavlja glas obična čovjeka i da zastupa njegove interese protiv elite.
     Erdoğan je zagrizao u tursku politiku 1970-ih u islamističkoj Stranci nacionalnog spasa (MSP) i njezinoj školi Nacionalna straža, duboko konzervativnom, protuzapadnjačkom i krajnje protusekularnom pokretu. Poslije, 1990-ih, počeo se uspinjati kroz hijerarhiju MSP-ove sljednice, Stranke boljitka. Potom je uporabio vlastitu političku stranku AKP (ulaštenu inačicu RP-a osnovanu 2001. uz pomoć RP-ova vođe i kasnijeg turskog predsjednika Abdullaha Güla) kako bi postao najmoćnija osoba u zemlji. Rođen 1954. u radničkoj obitelji iz borbene istanbulske četvrti, Erdoğan je proizvod najvećega turskoga grada i trgovinske prijestolnice. Poslovan je, pragmatičan i u potrazi za globalnim priznanjem, ali, kao islamistički političar, također krajnje netrpeljiv prema sekularnim elitama koje su dominirale gradom u XX. stoljeću. Osvojio je bivšu osmansku metropolu uspješno služeći mandat kao njezin gradonačelnik od 1994. do 1998. prije nego što se bacio na osvajanje cijele Turske. Njegov je AKP ušao u turski parlament kao najveća stranka u studenom 2002.







[1] Soner Cagaptay, „The coup attempt is bad news for Turkey’s democracy“, Washington Post (July 16, 2016).
[2] Tim Arango, „Nightclub massacre in Istanbul exposes Turkey’s deepening fault lines“, New York Times (January 1, 2017).

utorak, 12. prosinca 2017.

Erling Kagge TIŠINA U DOBA BUKE


Erling Kagge
TIŠINA U DOBA BUKE
S norveškog preveo Bekim Sejranović


I.

Kad nisam u mogućnosti hodati, penjati se ili otploviti iz svijeta, naučio sam kako se od svijeta odvojiti, ostaviti ga vani i zaključati vrata za sobom.
Trebalo je vremena da to naučim. Tek kada sam shvatio kako imam duboku potrebu za tišinom, mogao sam krenuti u lov za njom – a ona je ležala tamo, duboko ispod kakofonije prometne buke i misli, glazbe i zvuka strojeva, pametnih telefona, motornih čistilica snijega i čekala me. Tišina.

Nedavno sam pokušao uvjeriti svoje tri kćeri kako se tajna svijeta krije u tišini. Sjedili smo u kuhinji za stolom i jeli nedjeljni ručak. To je bio jedini objed tijekom tjedna kada smo svi imali vremena sjediti i razgovarati jedni s drugima, licem u lice. Ostalih dana u tjednu svi smo zauzeti svakojakim obvezama. Djevojčice su me skeptično promatrale. Zar tišina nije ništavilo? Prije nego što sam im bio uspio objasniti kako tišina može biti poput prijatelja i da je ona luksuz mnogo vrjedniji od torbica Marc Jacobs koje su tako željele kupiti, presuda je bila izrečena: “Za tišinom je dobro posegnuti kad nisi dobre volje. Osim toga, tišina nema nikakve vrijednosti.”
Dok smo tako sjedili za stolom i jeli, odjednom sam se prisjetio kako su bile radoznale dok su bile malene. Kako bi se samo čudile kad bi otkrile što se krije iza nekih vrata. Ili njihova pogleda kada bi zurile u prekidač za svjetlo i pitale mogu li “otvoriti svjetlost”.
Pitanja i odgovori, pitanja i odgovori. Čuđenje je stroj koji pokreće život. Ali moja djeca sada imaju 13, 16 i 19 godina i postupno se sve manje i manje čude. A ako bi se već čemu i čudile, odmah bi vadile svoje pametne telefone i tražile odgovor. I dalje su radoznale, ali izrazi lica manje su djetinjasti, više odrasli, a njihove glave pune se s više ambicija nego pitanja. Nitko više nije bio zainteresiran razgovarati o tišini pa sam se odlučio ispričati priču čiji je cilj, naime, upravo taj: dozvati tišinu.

Dva prijatelja odlučila su osvojiti Mount Everest. Rano izjutra napustili su bazni kamp i uzeli se penjati sjeverozapadnom stranom planine. Sve je prošlo kako treba. Obojica su se popela na vrh, ali tamo ih zateče oluja. Uskoro su uvidjeli da se neće spustiti živi. Prvi je nazvao svoju trudnu ženu preko satelitskog telefona. Zajedno su se dogovorili kako će se dijete koje je nosila zvati. Nakon toga izdahnuo je tu ispod samog vrha. Drugi penjač nije uspio dobiti nikoga prije nego što je umro. Nitko zapravo ne zna točno što se dogodilo tog popodneva. Zahvaljujući hladnoj, suhoj klimi na nadmorskoj visini od preko 8000 metara, bili su savršeno suhi i smrznuti. Leže tamo u tišini, neizmijenjeni, otprilike isti kao kad sam ih posljednji put vidio prije 22 godine.

Bar jednom za stolom zavlada muk. Jedan od mobitela proizveo je zvuk “pip” javljajući kako je stigla poruka, ali nikome od nas nije padalo na pamet da gleda u mobitel u tom trenu. Ispunjavali smo tišinu sami sobom.

Nedugo zatim bio sam pozvan održati predavanje na Sveučilištu St. Andrews u Škotskoj. Temu sam trebao odabrati sam. Obično pričam o ekstremnim ekspedicijama diljem svijeta, ali taj sam put odlučio pozabaviti se kućnim temama, razmišljao sam o tom zajedničkom nedjeljnom ručku, dakle, o tišini. Dobro sam se pripremio, ali kao i obično imao sam malu tremu pred nastup. Možda su moje tlapnje o tišini primjerene obiteljskom stolu, ali ne i za predavanje na jednom sveučilištu? Nije da sam očekivao biti izviždan tijekom tih 18 minuta koliko je predavanje imalo trajati, ali sam uistinu htio u studentima potaknuti radoznalost za tim što mi je ležalo na duši.
Započeo sam predavanje minutom šutnje. Zavladao je potpuni muk. Ostalih sedamnaest minuta pričao sam o tišini oko nas, ali sam im također objasnio i o tišini u nama. Studenti su i dalje sjedili u tišini. Slušajući. Činilo se kao da im je nedostajalo tišine.
Iste večeri otišao sam u pub s nekolicinom studenata. Dok smo sjedili unutra, tik do vrata kroz koja je dopirao hladan propuh, svatko sa svojom kriglom piva, prisjećao sam se vremena dok sam i sam bio student u Velikoj Britaniji. Ugodni i radoznali ljudi, dobra atmosfera, zanimljivi razgovori. Što je tišina? Gdje je ona? Zašto je bitnija nego ikada? To su bila tri pitanja na koja su tražili da im odgovorim. Uistinu jako cijenim tu večer, ne samo zbog ugodna društva nego zato što sam zahvaljujući tim studentima shvatio koliko malo i sam znam. 
Nakon što sam se vratio doma, nisam mogao prestati razmišljati o tim trima pitanjima. To se pretvorilo u pravu strast. Počeo sam pisati, razmišljati, ponajviše zbog sama sebe. Večer za večer ostajao sam sjediti razmišljajući o tim trima pitanjima.

Na kraju sam ostao s 33 pokušaja odgovora.


četvrtak, 30. studenoga 2017.

Kornelija Benyovsky Šoštarić KREMA SA ŠIPKOM

Kornelija Benyovsky Šoštarić
Biljke koje njeguju


KREMA SA ŠIPKOM

Šipak je zdravo voće i to svi dobro znamo. Unutrašnjost ploda bogata je vitaminom C i B5, kao i snažnim antioksidantom antocijanom koji mu daje prekrasnu crvenu boju. No, sa stajališta njege kože, najzanimljivije je ulje koje se nalazi u tvrdim sjemenkama (unutar vodenaste pulpe). Budući da su njegova svojstva vrlo cijenjena u njezi i regeneriranju zrelije kože, ovu kremu preporučujem ženama starijima od trideset godina. Posebno je volim jer ima divnu teksturu, lako se upija, a izgleda odlično, pa može poslužiti kao idealan dar za prijateljice, mame ili bake. Količina u ovome receptu bit će dovoljna za tri posudice od 100 ml.

1 i pol mala šalica kokosova maslaca
1 mala šalica puna šipka
1/2 male šalice destilirane vode
1/4 male šalice soka aloe vere
1/4 male šalice glicerola
1 velika žlica emulgatora Phytocream 2000
7 kapi eteričnog ulja citronele, čajevca ili limunske trave
1 2 kapi ekstrakta sjemenki grejpa


1.    Postupak pripreme kreme započnite čišćenjem šipka. Kada ste gotovi, ubacite ga u blender i usitnite što bolje možete da biste razbili i sitne tvrde sjemenke koje se nalaze unutar vodenaste crveno obojene pulpe. To je važno kako bismo oslobodili ulje. Nakon toga u blender dodajte kokosov maslac i sve zajedno dobro pomiješajte da biste dobili smjesu prekrasne ružičaste boje.

2.    Sada slijedi priprema macerata. Dobivenu smjesu preselite iz blendera u plitak lončić ili staklenu vatrostalnu posudu. Uzmite zatim drugi lončić ili posudu, napunite je vodom i stavite na štednjak te zagrijte na vrlo laganoj vatri. Posudu sa smjesom smjestit ćete na posudu s vodom, a ne izravno na plamen, i tako zagrijavati uz pomoć vodene pare otprilike jedan sat. Bitno je da smjesa ni u kojem trenutku ne kipi!

3.    Ovim postupkom ubrzali smo stvaranje macerata i sve vrijedne sastojke iz šipka prenijeli u kokosov maslac koji se na višoj temperaturi (već iznad 25 stupnjeva) pretvara u ulje. Naravno, u ovoj fazi ulje je još puno sitnih biljnih ostataka pa ga treba profiltrirati kroz gazu i cjediljku. Rezultat će biti jedna mala šalica macerata od šipka prekrasne ružičaste boje.

4.    Napokon započinje priprema kreme. Ponovno odlazimo u kuhinju i stavljamo grijati dvije posude pune vode. Na jednu stavljamo lončić s destiliranom vodom, sok biljke aloe vere i glicerin, a na drugu lončić s maceratom šipka. Bitno je da se vodeni sastojci i ulje istodobno lagano zagrijavaju. To je ujedno i trenutak kada u macerat šipka dodajemo jednu veliku žlicu emulgatora. Koristila sam Phytocream 2000, sintetski emulgator dobiven iz proteina pšenice, koji se na toplini otapa već za minutu ili dvije.

5.    Nakon zagrijavanja od nekoliko minuta, uklonite posude s vatre i pričekajte da se ohlade do trenutka kada ih možete prstom dotaknuti, a da se ne opečete, odnosno na temperaturu od otprilike 70 stupnjeva. Bitno je da su obje tekućine iste temperature. Tada uzmite ručni mikser za kapučino i započnite miješanje macerata. Pritom polako, vrlo polako dodajte vodeni dio uz neprestano miješanje. Zahvaljujući emulgatoru smjesa macerata i vodenih dijelova polako će postajati gušća i dobivati konzistenciju kreme. Ovo je trenutak da u smjesu dodate i kap ekstrakta sjemenki grejpa kako biste spriječili eventualno kvarenje i, ako želite, eterično ulje. Ja obično upotrebljavam ulje citronele jer odlično odgovara dominantnom mirisu kokosova ulja. Nastavite miješati još koju minutu kako bi smjesa postala pjenasta i zatim je prelijte u posudice. Gotove kreme spremite u hladnjak i potrošite u roku od tri mjeseca.


srijeda, 29. studenoga 2017.

CITATI ZA PONEDJELJAK (I SVAKI DRUGI DAN)

CITATI ZA PONEDJELJAK (I SVAKI DRUGI DAN)

 „Lica su ljudi možda zagonetna slova. Lica su valjda izraz izgubljenih snova." Tin Ujević
„Kada se jedna vrata zatvore, druga se otvore, ali mi prečesto gledamo u ona zatvorena da ne vidimo ona koja su se otvorila za nas.“ Helen Keller
„Što više letimo, to manji izgledamo onima koji stoje na zemlji." Friedrich Nietzsche
„Mrijeti ti ćeš kada počneš sam, u ideale svoje sumnjat!" Silvije Strahimir Kranjčević
„Na kraju, bez da to shvaćamo, svatko od nas stvara vlastitu stvarnost, a ona je zapravo samo plod naših uvjerenja.'' Laurent Gounelle
„Moram podnijeti dvije tri gusjenice ako želim upoznati leptire." Antoine de Saint-Exupéry

„Sreća se nalazi u svemu. Treba je samo znati izdvojiti.“ Konfucije
„Ima samo dva dana u godini kada ništa ne možeš učiniti. Jedan se zove jučer, a drugi sutra.“ Dalai Lama
„Ugradi u sebe. Velike misli, velike ljudi, velike ljubavi. Otkači od sebe. Mala srca, male taštine, male laži. Riskiraj i pucaj na veliko. Ali ostani čovjek koji primjećuje i cijeni ono malo. Ono najmanje. “  Ingrid Divković.
„Koga čekaš da se desiš sebi?!” Ingrid Divković.
„Od sutra ću biti tužan, od sutra.
Danas ću biti zadovoljan:
čemu biti tužan, kakva korist od toga?
Zašto puše loš vjetar?
Zašto da se danas tužim na sutra?
Možda sutra bude dobro, možda sutra bude lijepo.
Možda će još i sutra sjati sunce.
Možda neće biti razloga za tugu.
Od sutra ću biti tužan, od sutra.
Ali danas, danas ću biti zadovoljan
i svakom ću gorkom danu reći:
Od sutra ću biti tužan.
Danas ne."  Nepoznati autor
„Kada mislite da možete ili ne možete u oba slučaja ste u pravu." Nada Bučević
„Uvijek sam zamišljao da će raj biti neka vrsta knjižnice." Jorge Louis Borges
„Ulizice – to su za mene najgori ljudi na svijetu, najštetniji, najpokvareniji.
Oni podržavaju svaku vlast, oni i jesu vlast, oni siju strah bez milosti, bez ikakvog obzira, hladni kao led, oštri kao nož, kao psi vjerni svakoj državi, kao kurve nevjerni svakom pojedincu, najmanje ljudi od svih ljudi. Dok njih bude nema sreće na svijetu, jer će uništiti sve što je istinska ljudska vrijednost.“ Meša Selimović
„Živite u svojoj koži a ne u tuđim očima!“ Ingrid Divković
„Smijmo se kad god možemo i dokle god možemo jer se nikad ne zna kad će nam život zapapriti.“ Oscar Wilde 
„Ljepotu vidite tamo gdje ju želite vidjeti.“ Razgovori s Bogom
„Ukoliko uspiješ u životu bit ćeš svačija, ako ne uspiješ bit ćeš samo moja.“ – moja majka
„Ne odustaj jer u životu je sve moguće!“ – moja majka
„Ništa mi neće ovaj dan pokvarit“ TBF
„Osmijeh je dobro djelo!“ Riječi poslanika Muhammeda
„Strpljivost znači biti u stanju vidjeti dovoljno daleko i imati povjerenja u krajnji ishod procesa. Što je strpljivost? To je gledati trn, a vidjeti ružu, gledati noć, a vidjeti zoru." Rumi
„Izađi van, na polja, uživaj u prirodi i suncu, idi van i pokušaj se ponovno domoći sreće u sebi i u Bogu. Pomisli na svu ljepotu koje još uvijek ima u tebi i oko tebe i budi sretan!" Anna Frank
„Kako voliš sebe, vole te i drugi, to uče od tebe.“ Rupi Kaur
„Možda ću sutra umrijeti! ... A na zemlji neće ostati nijedno stvorenje koje bi me potpuno shvatilo. Jedni me drže gorim, a drugi boljim nego što sam zaista... Jedni će reći: bio je dobar dečko, a drugi –gadan čovjek. A i jedno i drugo bit će lažno. Kad je tako, je li vrijedno živjeti? A ipak živiš – zbog radoznalosti: čekaš nešto novo... Smiješno i dosadno!“ M. J. Ljermontov
„Postoji verovanje u narodu da se novcem ne može kupiti sve. Priznajem. Ali se može kupiti jako puno toga, verujte mi... Idealisti se neće tako lako predati. Oni znaju da je strašno biti bogat, a nesretan...
Verovatno. Ali praktični su otkrili i goru situaciju: siromašan, a nesretan..." Đorđe Balašević

„Nemoj se bojati tapkanja u pijesku. Boj' se tapkanja u mjestu." Ingrid Divković
„I kad ti se čini da nećeš moći.
Možeš. Čini ti se.
I kad ti se čini da si sam
i da nikoga tvoga nema.
Nisi. To je tren samo.
I kad ti se čini da je dan težak.
Proći će. Svi prođu.
I da su ti oči pune suza.
Isplači se. I kreni dalje.
Samo ti se čini da ne možeš hodati." Nena Šahbazović
„Učini ili ne učini! Nema pokušaja!" Master Yoda
„Više je dobrih ljudi na svijetu nego zlih. Mnogo više. Samo se zli dalje čuju i teže osjećaju. Dobri ćute.“ Meša Selimović
„I tebi baš, što goriš plamenom
Od ideala silnih, vječitih,
Ta sjajna vatra crna bit će smrt,
Mrijeti ti ćeš, kada počneš sam
U ideale svoje sumnjati.“ S. S. Kranjčević
„Moje želje nisu bile materijalne prirode jer to me više nije zanimalo; ono što mi je u životu trebalo bila je životna sila, energija koja će biti jarka, isijavajuća, radosna, smirena, motivirajuća, ambiciozna ,s osjećajem da sam vrijedna svega ,samouvjerena, snažna i sigurna u to kamo idem i što moram učiniti kad tamo stignem.“ Francesca Brown
„Ne daj je, prijatelju, ne daj joj da pobjegne!" Riječi stranca upućene mome dečku
„Život nam vraća samo ono što mi drugima dajemo.“ Ivo Andrić
„Mi smo tek tvar od koje građeni su snovi, i snovima je samo obavit nas kratki život." Shakespeare
„Daruj si trenutak mira
i shvatit ćeš kako bezglavo juriš naokolo.
Nauči šutjeti
i shvatit ćeš da si pričao previše.
Budi ljubazan
i pojmit ćeš kako si drugima prestrogo sudio.“ Drevna kineska izreka
„Ako je loše voljeti kišu, tišinu, knjige, laganu muziku i šume, ako je loše biti sretan dok gledaš zvijezde i zamišljaš neke druge, nepoznate svjetove, a u njima vidiš svoju ljubav, kako te čeka, nasmijana; ako je loše biti čovjek kome su osjećanja iznad materijalnih stvari i koji čezne samo za romantikom, upaljenom svijećom i dodirom, iskrenim i toplim, onda sam najgori na svijetu.“
Meša Selimović
„Volite savršeno, nesavršenog sebe.“ Nick Vujičić
 „Smijte se često, dugo i glasno. Smijte se dok ne izgubite dah. Suze se događaju. Izdržite, odbolujte, preživite. Recite ljudima da ih volite, u svakoj prilici. Život se ne mjeri brojem udisaja koje napravimo, nego trenucima koji nam oduzimaju dah." George Carlin
„Treba otimati radost danima što bježe " Majakovski
„Van mene katkad svijet i posivi. Ili se smrači i naoblači. Dobro je zato što postoje i ove moje ljepše boje. I neki osmijeh sunčan i plah. I vjetar nečujan kao dah. Pa sve kad trne i vene, kad tmurno izgleda svijet oko mene, u meni bukti sto vatrometa nekakvog ljepšeg, samo mog svijeta..." Mika Antić
„Hrabriji ste nego vjerujete, snažniji nego izgledate i pametniji nego mislite." A.A. Milne
„Ili ću vladati ili ću stradati." Katarina Velika
„Pio bih ti iz pupka, dokle god ne usahne moć moja." Mićo J. Grnović
„Postupaj s ljudima kao da su ono sto bi trebali biti i pomoći ćeš im da postanu ono sto mogu biti!" Goethe
„Sreća pa je ponedjeljak, imamo još 5 dana da se pripremimo za vikend!!!“ – kuma koja uvijek kasni
„Sjedi tiho srce moje, ne diži prašinu, pusti da svijet nađe pute k tebi." R. Tagore
„Za sada, evo kako se snalazim:
Kimaj glavom i svima se smješkaj.
Šarmiraj. Pazi. Budi prokleto zabavan. Budi uvijek usred zabave, ali ne pij. Ne riskiraj gubitak kontrole (to se dovoljno često događa i kad si trijezan). Stvarno pazi na sve. Napravi sve što je potrebno. Budi glavni. Bilo što, samo ne lovina. Uvijek je bolje loviti nego da love tebe." Jennifer Niven
„Život je san!“ Calderon de la Barca
„Upamti: stvarnost je stvarnija ako joj dodaš nestvarnog. " Mika Antić
„Kakve su ti misli, takav ti je život." svećenik Tadej
„Ne boj se, jer ja sam s tobom!" Biblija
 „Jer istina je...
iako nemam pojma
što će se dogoditi u
budućnosti... istina je
barem danas... da ja...
NE ŽALIM NI ZA ČIM.“  Julie Cross
„Noć donosi zvijezde kao što nam tuga otkriva istine“ Philip James Bailey
„Čovjek sanja toliko sjajnu svjetlost, koliko mračnija je noć oko njega i u njegovu srcu." Ivan Cankar
„Kažem ti-svaka osoba koja je ikada k tebi prišla, došla je da o tebe primi dar. Čineći tako, ona tebi daje dar-dar da osjetiš i ispuniš Tko jesi. Kad uvidiš tu jednostavnu istinu, kada je razumiješ, spoznaš najveću od svih istina: POSLAO SAM TI SAMO ANĐELE." N. D. Walsch
„Nijedno stanje nije niti loše niti dobro.
Ono samo jest.
Način na koji ga doživljavamo ga čini lošim ili dobrim.
Odlična vijest je da mi vladamo svojim načinom doživljavanja." Nepoznati autor
„Ništa neka te ne straši, ništa ne uznemiruje. Sve prolazi. Samo Bog ostaje isti. Tko je strpljiv sve postiže. Tko ima Boga ima sve. Jedino Bog dostaje." Sv. Terezija Avilska
„Vrijeme koje nismo proveli u ljubavi, izgubljeno je vrijeme!“ T. Tasso
„Knjiga nije hrana , ali je poslastica.“ Tin Ujević
„Mi sami moramo postati promjena koju želimo vidjeti." M. Ghandi
 „Nikada više ne planiram. Ja samo živim ovaj život. Ponekad kako želim, ponekad kako moram. Sitnice mi boje život. Sitnice su sreća. Zato ja volim male stvari. I velike torbe. Svuda ih sa sobom nosim, jer sebi dugujem još po neku šetnju između očekivanog i neplaniranog." Ivo Andrić
„Svatko na svijetu trebao bi dobiti ovacije barem jednom u životu, jer svi zajedno pobjeđujemo svijet“ R. J. Palacio
„Da ljudi češće misle kako su samo na proputovanju kroz ovaj svijet, bili bi čistiji i bolji.” Nura Bazdulj-Hubijar
„Svaki tvoj poraz postat će pobjeda ako ga prihvatiš mirno. Oni koji uvijek traže dobitak, uvijek su na gubitku. Mnogi završavaju život u velikim bolovima, jer pokatkad Svijet u zadnjim trenucima uspostavlja ravnotežu između sreće i nesreće u tijelu koje mu pripada. Luđaci su oni koji se odviše raduju i odviše žale sljedeći ih dan iznenadi.“ Miro Gavran
„Važnije je biti u miru nego u pravu.“ Ana Bučević
„Zašto dopuštamo da nam činjenice ili išta drugo osim naših snova kroji živote?“ Cecelia Ahern


ponedjeljak, 20. studenoga 2017.

Caleb Krisp DONESITE MI GLAVU IVY POCKET

Caleb Krisp
Donesite mi glavu Ivy Pocket
S engleskog prevela Petra Mrduljaš


1.
– Zašto usporavamo?
Nisam spavala. Samo sam lagano drijemala, što je običaj mladih dama za dugih putovanja kočijom. Usta su mi bila širom otvorena. Glava mi je bila ljupko zabačena. Iz nosa bi mi svako malo pobjeglo milozvučno frktanje. Bila sam savršeno elegantna.
– Kočijašu, zašto usporavamo? – Pitala je to neka žena. Zvučala je prilično razdraženo. – Do iduće postaje dijele nas još kilometri. Ovo je krajnje nepropisno.
Moj spokojni sanak nije imao izgleda pred tako glasnim stvorenjem. Dok je ona mljela o „nepredviđenim stajanjima“, odjednom sam postala svjesna da je štropot prozora i štropot kotača zamro.
– Pardon. – Osjetila sam da me netko snažno trknuo pod rebra. – Biste li se mogli malo pomaknuti?
U stranu me gurnuo netko tko se uvalio između mene i prozora. Naglo sam otvorila oči. – Što to radite, luda kravo?
Bila je to ona uštogljena Amerikanka – gospođica Finch. Ona koja se zgrozila time što sama putujem u London. – Sa svojega mjesta ne vidim cestu, a zanima me zašto smo odjednom stali. – Napućila je usne i namrštila se. – To je izrazito nepropisno.
Ostala sam stiješnjena uza zgodnog mladića koji je čvrsto spavao s primjerkom Davida Copperfielda na grudima. Na suprotnoj klupi tri sjedokose sestre marljivo su plele istovjetne žuto-plave šalove. (Ne znam im imena, ali gotovo sam sigurna da su se zvale Patuljasta, Uhata i Prgava.)
– Posve razumljivo. – rekla sam, uljudno ramenom nabivši gospođicu Finch. – Na kraju krajeva, čemu služe vožnje kočijom ako ne da te nasilno napadaju u snu?
Gospođica Finch rastvori zavjesu. – Pa, žao mi je zbog toga. – rekla je ne zvučeći pretjerano pokajnički. – Premda sam vas posve blago trknula.
– Istina. – gorljivo sam se složila. – Uvjerena sam da sam to samo doživjela kao čudovišno bolno jer ste blagoslovljeni rukama drvosječe.
Gospođica Finch bjesomučno je treptala. Spustila sam pogled na njezine ruke. – Ja... Mene su oduvijek opisivali kao krhku.
– Zbog toga vaše nabrekle podlaktice dodatno upadaju u oči. – Pljesnula sam je po koljenu kako to već nove prijateljice čine. – Trebali biste se priključiti cirkusu, draga. Obogatili biste se.
Namrštila se, odmahnula glavom i frknula nosom. Tako, naime, Amerikanci izražavaju duboko oduševljenje. Tada se okrenula i provirila kroz prozor. – Tako je mračno da se ne vidi prst pred nosom.
To je bila istina. Premda je na satu pisalo da su dva poslijepodne, vani je bilo tmurno – tmasti oblaci strašno su nisko nalegli i kovitlali se kao dim iz tvorničkih dimnjaka.
Zavalila sam se na sjedalu i uzdahnula. Zamislila sam se nad time gdje sam. I zašto. Kočija je vozila prema Londonu. A ja sam onamo putovala iz krajnje ozbiljnog razloga. Morala sam izbaviti Rebeccu i dovesti je kući (u Kuću Prospa mogla sam ući samo kroz Ulicu Winslow). Morala sam otkriti kako su me prepoznali njezini tamničari. A morala sam spasiti i Anastasiju Radcliff iz odvratne umobolnice u Islingtonu te je sjediniti s njezinim djetetom od kojega je okrutno odvojena. Ali uto se kočija naglo zaustavila. To me tek naknadno začudilo. – Što vidite, gospođice Finch?
– Ne mnogo. – odgovorila je. – Ali kočijaš silazi.
– Nešto je na cesti. – rekla je Uhata vireći kroz svoj prozor.
– Što bi to moglo biti? – zapitala se Patuljasta.
Prgava pucne prstima kao da sam pudlica. – Curo, izađi i reci kočijašu da zaobiđe to što nam priječi put. Reci mu da sestre i ja moramo do devet biti u Londonu da ne propustimo brod.
Premda sam iskreno mrzila slušati zapovijedi – pogotovo zapovijedi nepristojnih starih baba – i mene je zanimalo što nas je zadržalo.
Stoga sam se progurala pokraj gospođice Finch i izašla iz kočije. Cesta je bila obrubljena gustim žitnim poljima čije su zlatne stabljike pod mrkim, olujnim oblacima izgledale hrđavosmeđe. U daljini sam čula mrmor uznemirenih glasova – ali tek kad sam obišla konje i pogledala cestu, shvatila sam razlog.
Prevrnula su se mala kola nakrcana balvanima. Kočijaš je ležao na tlu, a iz glave mu je tekla krv. Uz njega je stajala pozamašna žena koja je sumanuto jecala dok je naš kočijaš, gospodin Adams, isprezao dva crna pastuha koja su vukla kola.
Oslobodivši konje, gospodin Adams sagne se da pomogne ozlijeđenome čovjeku, kojega su očito njegova kola više brinula. Dok su dvojica kočijaša raspravljala o tome što se dogodilo, gospodin Adams pokaza malu seosku kuću u daljini i primijeti da bi dobro došao još koji par ruku.
– Da odem dići uzbunu? – susretljivo sam ponudila.
– Mogla sam poginuti! – dreknula je debeljuca. – Pravo je čudo što nisam slomila vrat!
– Jeste li ozlijeđeni, gospođo? – upita glas iza mene. Okrenuvši se, ugledala sam gospođicu Finch koja je namršteno promatrala. – Mogu li kako pomoći?
– Pala sam na rame. – odvrati žena stežući nadlakticu. – I gadno boli. – Opet zajeca. – Mogla sam poginuti.
– Što se dogodilo? – upitala sam je.
Ona pokaže ozlijeđenoga čovjeka. – Vozio je kao luđak, eto što!
Uto počne padati kiša koju je vjetar nosio u svim smjerovima.
– Sirotice. – ozbiljno će gospođica Finch. – Dođite se skloniti kod nas u kočiju. Poslat ćemo po liječnika.
– Vrlo ste ljubazni, – reče žena – ali morala bih ostati ovdje da držim svoje stvari na oku. – Pokaže glavom na mene. – Možda bi mi djevojčica mogla praviti društvo? Živci su mi kao strune, stvarno.
Gospođica Finch složi se da je to sjajna zamisao – i gurne me prema cmizdravoj dami pa se žurno vrati u kočiju. Žena mi čvrsto stegne ruku i ponovi da je bila na pragu smrti. Primijetila sam da krišom pogledava cestu iza nas.
– Gadno ste se udarili u glavu. – reče gospodin Adams povlačeći kočijaša na noge.
– Znalo je biti i gore. – odvrati kočijaš i lecne se od bola. – Samo mi... treba kratak predah.
Gospodin Adams pomogne kočijašu da došepa do ruba ceste, gdje ga blago posjedne. No ja se nisam pretjerano obazirala na njih – jer mi je pogled još bio prikovan uz debeljucu koja mi je grčevito stezala ruku. Bila je veličanstveno salasta za jednu damu u nevolji. Sitne oči, neobično primaknute. Koža tako puna kratera i jamica da je podsjećala na grožđicu. Čupave obrve. Nos koji na pola puta naglo skreće u stranu. Neupadljivi brčići. Sve u svemu, bila je nevjerojatno uvjerljiva. Samo ne meni. Jer sam točno znala tko se krije ispod te vješte krinke.


nedjelja, 19. studenoga 2017.

Fiona Barton DIJETE




Fiona Barton
Dijete
S engleskog preveo Dražen Čulić


1.


Utorak, 20. ožujka 2012.

Emma

Računalo mi značajno namigne dok sjedam za svoj radni stol. Dodirujem tipkovnicu i na zaslonu se pojavi Paulova fotografija. Ona koju sam snimila u Rimu, na našem medenom mjesecu, gleda me očima punim ljubavi s druge strane stola na Campu de’ Fiori. Pokušam mu uzvratiti osmijeh, ali nagnuvši se naprijed, ugledam svoj odraz u ekranu i zaustavljam se. Mrzim vidjeti sebe ako nisam spremna na to. Ponekad se i ne prepoznajem. Mislite da znate kako izgledate, onda odjednom neki neznanac blene u vas. To me plaši.
Ali danas se zagledam u lice neznanke. Smeđa kosa podignuta je na tjeme u neurednoj radnoj punđi, golu kožu lica prekrivaju sjene i bore koje se šuljaju prema očima nalik pukotinama u tlu.
Isuse, užasno izgledaš, kažem ženi na ekranu. Pokreti njezinih usana hipnotiziraju me, pa je natjeram da nastavi govoriti.
Daj, Emma, uhvati se posla, kaže ona. Blijedo se osmjehnem, ona mi uzvrati na isti način.
Poludjela si, kaže mi mojim glasom, pa umuknem.
Hvala bogu da me Paul sada ne vidi, pomislim.
Kada se Paul večeras vrati kući, bit će umoran i pomalo mrzovoljan nakon dana provedena s “tupavim” brucošima i još jedne svađe oko rasporeda nastave s pročelnikom svog odsjeka.
Možda je stvar u godinama, ali ovih dana Paula izazovi na poslu zaista uznemiruju. Mislim da je počeo sumnjati u sebe, posvuda vidi prijetnje svom položaju. Fakultetski odsjeci su kao čopori lavova, stvarno. Gomila mužjaka koji se lickaju i zajebavaju i prave važni svojim kandžama. Govorim točno ono što želi čuti i nudim mu džin-tonik.
Mičući njegovu aktovku s kauča, primjećujem da je donio Evening Standard. Sigurno ga je pokupio u podzemnoj.
Sjedim i čitam dok on pod tušem ispire sve što ga tog dana brinulo, onda ugledam onaj naslov s bebom.
Pronađeno tijelo bebe, piše. Tek nekoliko redaka o malenom kosturu pronađenom na gradilištu u Woolwichu i istrazi koju je pokrenula policija. Čitam ih stalno iznova. Ne mogu im dokučiti značenje, kao da su napisani stranim jezikom.
Ali znam što piše i osjećam kako me hvata panika. Istiskuje mi zrak iz pluća. Teško mi je disati.
I dalje sjedim kada se Paul vrati u prizemlje, vlažan i ružičast, vičući da nešto gori.
Svinjski su kotleti crni. Sprženi. Bacam ih u smeće i otvaram prozor da istjeram dim. Vadim smrznutu pizzu iz zamrzivača i stavljam je u mikrovalnu pećnicu dok Paul nijemo sjedi za stolom.
“Moramo nabaviti detektor za dim”, kaže umjesto da se izdere na mene, jer umalo sam zapalila kuću. “Kada se čita, lako se zaboravlja.” On je tako krasan čovjek. Ne zaslužujem ga.
Stojim pred mikrovalnom, gledam kako se pizza okreće i nadima i po stoti se put pitam hoće li me ostaviti. Trebao je, još davno. Da sam bila na njegovu mjestu, ja bih to učinila, ne bih se svakodnevno mogla nositi s mojim problemima i brigama. Ali on ne pokazuje nikakve znakove da se namjerava spakirati. Umjesto toga brine se za mene i čuva me od opasnosti poput nekog revnog roditelja. Stišava me kada se uznemirim, izmišlja razloge da bude dobre volje, drži me uza se dok plačem i govori mi koliko sam sjajna, zabavna i čudesna žena.
“To je zbog bolesti”, govori mi. “Nisi ti takva.”
Ali jesam. On me zapravo ne poznaje. Pobrinula sam se za to. I poštuje moju suzdržanost da kažem bilo što o svojoj prošlosti. “Ne moraš mi reći”, kaže. “Volim te baš takvu kakva si.”
Sveti Pavao – tako ga zovem kada se pravi da mu nisam na teret, ali on me tada obično prekida.
“Nisam baš”, govori.
Dobro, nije svetac. Ali tko je on onda? Bilo kako bilo, njegovi su grijesi i moji grijesi. Kako ono kažu stari parovi? Sve što je moje i tvoje je. Ali moji grijesi… pa, oni su samo moji.
“Em, zašto ne jedeš?” pita me dok spuštam tanjur na stol.
“Kasno sam ručala, imala sam posla. Sada nisam gladna – pojest ću nešto kasnije”, lažem. Znam da bih se zagrcnula stavim li išta u usta.
Osmjehujem se najšire što mogu – kao za fotografiranje. “Dobro sam, Paule. Samo ti jedi.”
Držim se svoje strane stola, s čašom vina u ruci pravim se da slušam kako je proveo dan. Glas mu se diže i spušta, onda zastaje žvačući odvratnu večeru koju sam mu dala, pa nastavlja s pričom.
Povremeno kimam glavom iako ništa ne čujem. Pitam se je li Jude vidjela članak.



Clare Swatman PRIJE NEGO ŠTO ODEŠ


Clare Swatman
Prije nego što odeš
S engleskog prevela Andrea Marić


Prolog


29. lipnja 2013.

Dan je vruć, blistavo sunce u oštrom kontrastu s mračnim raspoloženjem. Zoeno je lice blijedo, bezizražajno dok izlazi iz crnog automobila i nesigurno hoda prema niskoj zgradi od cigle. Njezina majka Sandra žuri se kako bi je sustigla i zaštitnički prima kćer za lakat.
Grupa ljudi, čije je sjene skratilo podnevno sunce, stoji desno od vrata. Zoe ne bi znala reći tko su jer ih je jarka svjetlost sunca pretvorila u puke siluete, ali jedno ili dvoje puši otpuhujući nejednake oblačke dima u topli ljetni zrak. Gledaju Zoe kako prilazi i netko joj uputi suzdržan osmijeh. Zoe ga ne primjećuje.
Unutra majka i kći ukočeno hodaju do prvog reda. Zoena svekrva Susan već je tu. Oči su joj crvene i natečene ispod pažljivo nanesene šminke, i jedva im se nasmiješi dok sjedaju kraj nje. Zoe instinktivno pruži ruku, primi njezinu šaku i nastavi je čvrsto stiskati na sjedalu između njih.
Iza leđa čuju komešanje i šmrcanje i žamor drugih žalobnika dok svi polako zauzimaju svoja mjesta. Ali svu njihovu pažnju za­okuplja ono što se nalazi ispred: Edov lijes, svečano opružen na stolu u prednjem dijelu prostorije. Zoe zuri u drveni sanduk i ne može vjerovati da se tijelo njezina muža, tako snažno, puno energije, tako živo, zaista nalazi unutra. To je potpuno nestvarno.
To je potpuno nepravedno.
Bilo je vruće i onog dana kada je umro. Zoe je jurcala po stanu, kao i obično, ubacujući u torbu stvari za posao: laptop, dnevnik, jabuku, mobitel, dijetnu kolu, knjigu, iPad.
“Stavi još jednu stvar unutra i trebat će ti tegleća marva da to odvuče”, promrmljao je Ed kroza zapjenjenu pastu za zube. Tanki mlaz kliznuo mu je niz bradu i kapnuo na drveni parket.
Ona je prevrnula očima.
“Za ime Božje, Ede”, siknula je osjećajući kako joj istoga trenutka skače tlak. Bila je svjesna da pretjeruje, da ih je samo htio oraspoložiti, ali nije si mogla pomoći. Odmarširala je u kupaonicu, odmotala oveći komad toaletnog papira i sagnula se obrisati mrlju s poda. Dok je trljala, nokat joj je zapeo za parket i pukao.
“U pičku materinu”, promrmljala je dok joj se od ljutnje stezalo grlo. Ispravila se i odjurila opet u kupaonicu, gnjevno otvorila kupaonski ormarić i potražila škarice. Već je kasnila, Ed joj je išao na živce i samo je htjela što prije izaći iz stana. Našla je škarice, odsjekla zalomljeni komadić nokta, ubacila škarice natrag u ormarić i tresnula vratima. Marširajući iz kupaonice, vidjela je da je Ed uvrijeđen i primijetila da joj se miče s puta. To mu nije mogla zamjeriti. Tih je dana stalno bila ljuta, ispod površine joj je ključao neobjašnjiv bijes, spreman eksplodirati u bilo kojem trenutku. Ali to što je svog ponašanja bila svjesna nije značilo da ga može kontrolirati; hormoni, znala je da su posrijedi hormoni. Uvijek ti prokleti hormoni.
Trgnula je vratima police za cipele i posegnula za sandalama. S glavom u garderobi čula je prigušeni Edov glas kako joj nešto govori iz druge sobe.
“Što je?” obrecnula se podižući glavu da ga čuje. Pojavio se na vratima zakapčajući pod bradom remenčić biciklističke kacige.
“Idem ja na posao. Vidimo se poslije.”
“Bok.” Samo tako, kratko, odsječno. Nije bila raspoložena za razgovor, a Edu je to bilo jasno. Okrenuo se i otišao. Koju sekundu kasnije čula je tresak izlaznih vrata i njega kako otključava lanac bicikla i odlazi. U prsima ju je probolo kajanje, ali ignorirala je to i okrenula se opet garderobi.
Bio je to zadnji put što ga je vidjela živog.
Tek je kasnije čula vijest. Čitavo je jutro provela na sastancima i kad je izišla iz dvorane, šefica Olive čekala ju je kraj stola, siva u licu.
“Olive? Što se dogodilo?” rekla je Zoe.
Nekoliko sekunda Olive nije izustila ni glasa i Zoe se uistinu počela brinuti. Je li u čemu pogriješila? Je li sad u nevolji?
“Dođi sa mnom”, rekla je Olive. Glas joj je bio blag i pun sućuti, a ne grub i ljut, što je još više zbunilo Zoe. Ušle su zajedno u sobu za sastanke iz koje je Zoe upravo izišla i Olive je za njima zatvorila vrata.
“Sjedni”, rekla je pokazujući stolicu do sebe, sjedajući i sama. “Molim te.”
Zoe je izvukla stolicu i nervozno sjela na rub. Ruke su joj se počele tresti.
“Zoe, ne znam kako bih ti ovo rekla”, reče Olive bez uvijanja. “Dogodila se nesreća. Riječ je o Edu. Udario ga je autobus.”
Zastala je, a Zoe je prestala disati čekajući da Olive kaže do kraja. Htjela je da što prije izgovori te riječi, da čim prije bude gotovo; istodobno ih nije htjela čuti, ne zapravo, ne naglas.
Tiho kucanje na vratima prekinulo je užasnu tišinu i Zoe je gotovo skočila sa sjedalice. Olive je požurila otvoriti vrata. I Zoe se okrenula i kad ih je vidjela, čitav joj se svijet srušio.
Na vratima je stajalo dvoje policajaca. Tražili su nju.
Umjesto riječi, iz grla joj je pobjegao prigušen jecaj. Pokušala je ustati, ali noge je nisu htjele držati i samo je pala natrag u stolicu. Ruke su joj se tresle i, dok je policajka ulazila u prostoriju, Zoe je podigla pogled prema Olive, očima je moleći neka kaže da je posrijedi velika, užasna greška. Ali Olive joj nije mogla pogledati u oči.
Zoe je zurila u cipele policijske službenice. Bile su tako uglancane da se na njihovim vrhovima jasno odražavala svjetlost žarulje sa stropa. Zamišljala je tu ženu kako se jutros spremala na posao, kako je stajala u kuhinji i laštila svoje cipele do visokog sjaja razmišljajući o danu koji je pred njom. Je li mogla i pomisliti kako će kasnije tog dana morati nekoj drugoj ženi reći da joj je poginuo muž?
I dalje je šutjela zureći u pod.
“Zoe?” izgovorio je glas.
Podigla je pogled. Tri su je lica motrila čekajući da nešto kaže.
“Ja... ja...” Riječi nisu htjele iz grla. “Gdje je on?” konačno je protisnula.
Kao da mu je laknulo što sada i on može nešto reći, muškarac u policijskoj odori pristupio je za korak. “Odveden je u bolnicu Royal Free”, reče. “Jako mi je žao, ali on... liječnici nisu mogli ništa.” Zastao je. “Možemo vas odvesti tamo ako želite.”
Kao obamrla, Zoe je kimnula i ustala. Olive je skočila prema njoj, spremna pomoći joj koliko god može.
“Idemo po tvoje stvari, ljubavi”, rekla je primajući Zoe za lakat i vodeći je prema vratima.
Kod svoga stola Zoe se sagnula i s poda podigla torbu, pokupila vestu s naslona stolca i pogledom prešla preko radne površine kako bi se uvjerila da nije štogod ostavila.
Potom su ona i Olive pošle za policajcima van, pred ured i Olive joj je pomogla da uđe u policijski automobil koji je tu čekao. Ulica je bila neobično tiha. Negdje u podlozi svijesti znala je da mora i drugima javiti što se dogodilo, pa je, dok je auto bešumno klizio prema bolnici, otipkala poznati broj. Najprije Jane. Njezina najbolja prijateljica.
“Hej”, javila se nakon prvog zvona. Glas joj je bio lagan i veseo i zazvučao je tako neumjesno da je Zoe samo glasno uzdahnula.
“Zo, što se dogodilo?”
“Ed...” Glas joj je puknuo i mučila se izgovoriti do kraja. “Riječ je o Edu. On je... bila je nesreća i...” Nije mogla to reći. Nije mogla izgovoriti tu riječ. Nije ni morala.
“Jebote, Zo, gdje si? Dolazim.”
“Royal Free.” Glas joj je bio jedva čujniji od šapta.
“Krećem odmah.”
Auto je već skretao ispred bolnice. Nije bilo vremena za druge pozive. Sunce je stajalo nisko iznad zgrade od smeđe cigle dajući joj neobično mračnu siluetu nasuprot blistavom nebu. Izišla je iz automobila.
Noge su joj zadrhtale i posrnula je, a policajka ju je – da joj je barem uspjela zapamtiti ime – uhvatila za lakat i pomogla joj povratiti ravnotežu. Zajedno su hodale prema ulazu i kad su se vrata iza njih zatvorila, Zoe se osjetila kao da ju je upravo progutao pakao.
Odveli su je do niza stolica u maloj sobi zabačenoj u dubinama bolnice. Dok je čekala, tupo je buljila u zid i plakate koji su oglašavali posmrtno savjetovanje i liječenje depresije; čitala je riječi ne razumijevajući im značenje. Napor da um zadrži praznim crpio je sve njezine snage. Onda je začula poznati glas i pogledala gore. Tu je bila Jane, trčala je prema njoj preko prostorije i njihove su se ruke splele u čvrstom zagrljaju. Zoe je zajecala: snažnim, istrzanim jecajima koji su joj grčili tijelo kao da će ga prelomiti na pola.
“On… on je mrtav”, promucala je kroz guste, slinave suze.
“O Zoe, Zoe, Zoe”, ponavljala je Jane držeći najdražu prijateljicu i čvrsto joj trljajući leđa. Ostale su tako još neko vrijeme dok se Zoeni jecaji nisu smirili, a onda su sjele držeći se za ruke.
“Bila sam grozna prema njemu jutros”, rekla je Zoe dok joj se disanje polako smirivalo. “Nije me mogao ni pogledati. Mrzio me je, Jane.”
“Zoe, Ed te nikada ne bi mrzio. Obožavao te, i znao je da ga voliš. Molim te, nemoj misliti takve stvari.”
“Ali ja sam bila tako ljuta na njega, a on nije ništa loše napravio. Nisam ga čak ni pozdravila na odlasku, a sad ga više nema i više mu nikad neću moći reći koliko ga volim. Prekasno je. Što ću sad, što da radim?”
Prije no što je Jane uspjela odgovoriti, doktor je došao i poveo ih prema mjestu gdje je ležao Ed kako bi identificirala njegovo tijelo. Zoe je kao kroz omaglicu slušala dok su joj doktori objašnjavali kako je Eda udario autobus, kako nije imao šanse, da je umro na putu do bolnice. Riječi “masivna moždana trauma” i “ništa što bismo mogli učiniti” ulazile su joj i izlazile iz svijesti, ali nije mogla podnijeti misao na Edov bol, na njegove ozljede. Sve o čemu je mogla razmišljati bilo je: zašto, zašto? Zašto ga je pustila da ode iz kuće a da mu nije rekla kako ga voli? Da ga je zagrlila i time barem za koji trenutak odgodila njegov odlazak, on bi sada bio živ i njih bi dvoje sve mogli riješiti; bila je sigurna da bi. Da ga je odvezla na posao umjesto što ga je pustila da ide biciklom – mrzila je taj bicikl, uvijek se bojala da bi ga netko mogao srušiti i povrijediti...
Ali sad je kasno za sve. Ed je mrtav.
O moj Bože, Ed je mrtav.
Kao omamljenu odveli su je do Edova ležaja. Unatoč ozljedama – očistili su ga najbolje što su mogli, ali na licu i prsima još je ostalo tragova krvi – bio je to njezin Ed i poriv da ispruži ruke i dotakne ga, da ga zagrli i kaže kako će sve biti u redu, bio je prejak. Ali znala je da ne može. Umjesto toga, samo se okrenula i otišla, a uz nju i Jane, držeći je za ramena.
Sljedećih nekoliko sati prošlo je u izmaglici. Sjećala se da su joj ljudi davali čaj, da su je tješili i grlili, sjećala se klepetanja i zujanja kolica koja su prolazila kroz sobu za posjetitelje gdje su sjedili. Onda je došla Edova mama Susan i dvije su se žene zagrlile, povezane prevelikom boli koja ih je obje preplavila.
I sada, evo ih ponovo. Prošlo je tek nekoliko dana i bol je još tako jaka da se Zoe samo čudi što i dalje nekako diše.
Iz dubine prsa otme joj se glasan jecaj i ona brzo rukom prekrije usta upinjući se da se smiri. Mama joj čvršće stisne drugu ruku.
I tada obred počne.
Zoe sjedi suhih očiju dok svećenik počinje govoriti tihe, nježne riječi o njezinu mužu. A onda je red na Zoe. Nije sigurna da to može podnijeti, ali obećala je Susan i, dok korača prema podiju držeći u ruci napola izgužvan papir i gledajući more lica, sve te ljude koji su voljeli Eda, koji vole nju, zna da nešto mora kazati. Pristupi mikrofonu.
“Zapisala sam tu par stvari koje sam htjela reći, ali više nisam sigurna da su to prave riječi.” Glas joj blago napukne i Sandra se pokrene kako bi je došla utješiti, ali Zoe joj gotovo neprimjetno odmahne glavom i udahne dubok, isprekidan dah. “Zadnjih petnaest godina Ed je bio čitav moj svijet. On mi je bio sve i istina je da mi je to što moram nastaviti živjeti u svijetu bez njega jednako kao da moram prepješačiti nepreglednu pustinju bez kapi vode. Već mi se čini da tako živim, a on je tek otišao. I znam da svi kažu kako vrijeme liječi, ali mislim da ja to ne želim. Ne želim da uspomena na njega, na ono što smo zajedno imali, ikada izblijedi. Želim je čuvati zauvijek, da mi pomogne prebroditi teške dane za koje znam da dolaze.”
Zastane, pogleda u vlastite šake koje tako čvrsto stišću rub govornice da su im članci pobijelili.
“Uvijek ću željeti da sam mu neke stvari rekla, a da neke druge nisam, i uvijek ću maštati o tome kako bih promijenila nešto od onog što sam napravila na dan njegove smrti, i tijekom mjeseci i godina koje su prethodile. Ali ne mogu, i umjesto toga nastojat ću sačuvati u sebi sve one lijepe trenutke, a zaboraviti ružne…”
Ponovo zastane, pogleda ravno preda se i ulovi Janein pogled. Lice njezine prijateljice blijedo je, iscrpljeno, kao neka izbijeljena verzija nje same.
“Nadam se da ćete i vi moći učiniti isto. Sjećati se Eda s ljubavlju. Drago mi je što ste svi ovdje. Mislim da ovo ne bih mogla bez vas. Hvala vam…” I tu joj se glas slomi, a suze briznu i ona požuri natrag svom sjedalu i naručju svoje majke.
Svećenik nastavi dalje, ali Zoe je malo što doista čula. I tu je kraj obreda, i dok se zavjesa navlači oko lijesa, počinje Edova najdraža pjesma, Under My Thumb Rolling Stonesa. “Ne!” jekne Zoe, naglo okrene glavu i zagnjuri lice u dlanove puštajući suze da slobodno teku. A kad je ponovo podigla pogled, Eda više nije bilo.